Piše: Milenko Blagojević
(Takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad… Arsen Dedić)
Te burne šezdesetosme godine, moja generacija je okončavala jedan dio životnog puta i stupala jednim novim. Osmaci stasali u srednjoškolce.
Moje mjesto rođenja Lukavac postade mjestom u kojem sam sa nekoliko puračkih “osmaka” zakoračio u svijet akademskih građana.
Iskonski mir čaršije se miješao sa tempom industrijskog mjesta u razvoju.
Ahitektura slijeda prirode transformisala se u arhitekturu urbane sredine koja je brzim potezima crtala vizure budućeg grada.
Sjene fabričkih dimnjaka i oblaka, omekšane paperjem nebeskog plavetnila.
Sa dugim sjenama topola i kupolama žalosnih vrba , azila zaljubljenih i utočišta gimnazijalaca, sa časa pobjeglih. Zbog sunca kasnoga proljeća, skrivenih poljubaca, nenaučene sentencije: „Repetitio est mater studiorum“! Lekcija naučena devedesetih, dobri profesore moj.
Jedan rukopis vremena, poleta i zanosa. Na kori stabala, ulicom Marije Macan. Na stubovima lampiona korzoa i pijačnim zidovima. Pa, iznad Petraka, podno željezničke stanice. Na drvenim klupama čekaonice i ponoćnog vlaka druge klase, jedno srce, strijelom probodeno.
Neka Mira i Azra,
neka imena
Omerica i zakletva ,
pramenje boje zlata
i oči.
Te oči, modračke modrine.
plavetnila dresa Plave Momčadi,
podno Sodare.
Okus dima i znoja ,
huk stadiona
i tutanj „Plave Konjice“
do groba Njegova.
Neki miris.
Miris Mirsadove duše
i patine, ćutim…
Beskrajni plavi krug „devetke“ , preko Turskog i Sode do Tuzle.
Od Muharemove kafane i stajališta kod dvije lipe, miris kahve i čaja lipova u rano jutro. Preko Spreče, stare ćuprije, Hadžića-kuće pred rampom ogrezle u tešku maglu i zimu. Glasovi radnika i đaka u šatou od mirisa dimljena sira i tršćanskog parfema. Dremljivi kondukter koji se ljulja u ritmu izlokane džade i viška” maksuzije “.
–Imal’ neko da je dvaput platio? – smijući se pita i pogledava u poznatog čaršijanina mlađe generacije, uglavljenog u zadnjem ćošku autobusa koji nikako da ujagmi kartu da pokaže. Gužva je.
–Februarsko, utorak, srijeda, pijaca…nabraja.
-Visok datum, majstore!
Manirom mondenskog cara zateže i popravlja jarko crvenu kravatu koja upotpunjuje eleganciju novog, tamnog odijela. Kožni kofer štiti uglancane cipele od nepažljiva putnika.
Ručni rad Huse Šustera, čuvenog Brace Ilegalca, remek djelo majstora ogromnih, čvornatih prstiju koje su hranile njegovu Sakića porodicu i djecu školovale.
Kao i tog jutra, te cipele su ga zdravo nosile tih i mnogih godina kasnije, u Gradu Svjetlosti, mikrokosmosa mode, slikara, filma, inteligencije i Yu pionira “boljeg života”, koji se ukazivao i nestajao kao fatamorgana negdje oko Montmartre, Montparnasse ili Les Champs-Elysées.
Enver S, alias Šija-Paja, bio je ta prethodnica koja je zakoračila ispod Trijumfalne kao i mnogih svjetskih kapija poslije.
Nastavit će se…
Svako vam se slovo pozlatilo gospon.
Fala ti,Dzeko ! Pošto smo nas dvojica ,sa još nekolicinom,veterani na ovome slobodnom portalu, onda smo i drugovi.
Ovako piše neko ko zna da voli , zna da vidi i ima riječi da to iskaže. Prijavljujem se za redovnog čitatelja.
Moja Bosna i moji Bošnjaci su duboka i vječna ljubav.Selamim te Zijo i zahvaljujem se na lijepim riječima.I ti si dio te NAŠE BOSNE!
I ja.
Pozdrav za Puračaka u Beču.
Borac Armije BiH, čitaćemo se i bez kolumne jer su nam mišljenja veoma podudarna.
Još slika ako može,,,poz.
Ove vrijedne i liepe fotografije sam imao zadovoljstvo da upotrijebim u prvom dijelu priče zahvaljujuci Redakciji SodaL!ve i glavnog urednika Dine Osmanovića. na čemu sam im zahvalan.Pozdravljam te, željo !
Vratite nam Srbe u carsiju , sa ovim danasnjim komsija se ne moze zivjeti.
Ovako moze da pise neko ko iznosi svoju ljubav duboko iz duse jer to je najbolji opis svoga grada, sela kojeg volis i to je fakat cinjenica koja je i iznesena u ovom tekstu. Da ovako svi pisemo i opisujemu svoje mjesto ili grad svejedno u cijeloj BiH bila bi ona srecnija ii bogatija bar u dusevnom smislu a sto smo ekonomski ogoljni do koze to smo opet mi krivi jer to posmatramo kao normalno stanje koje nam se servira a mi opet cutimo i zabijamo glavu u pijesak valjda opet proradi Bosanski inat ko zna cudan smo mi narod .
@Condor12 Ako je sinergija pozitivnih emocija prema rodnoj grudi trajna konstanta,onda je ona stanje duše koja ima odlučujuci uticaj na formiranje mentaliteta i realnog stava pojedinca i kolektiva prema primarnim vrijednostima u kojima je svoje “gnijezdo”jedna od dominanti.
Nadam se da ćemo vec jednom “potrošiti” i taj “pijesak”,izvući svoju glavu te progledati i prodisati punim plućima, oštrog vida ,kristalno čiste savjesti, u letu prema visinama slobode i punoće života.Baš kao kondor ,gospodar visina.