Bio je tu Dječji hor, ansambl Iskre, Veliki orkestar harmonika, vokalnoinstrumentalne grupe, dječji i omladinski Dramski studio, Plesni studio, Škola klasične gitare, Škola klavira, Škola harmonike, solisti, pjesme, monolozi, recitacije, konferanse i ugledni gosti s prostora ex-YU. Bile su to nezaboravne i izvanredno posjećene priredbe. Tuzlaci su voljeli doći vidjeti svoju djecu na pozornici Doma Jugoslavenske Armije. Slične priredbe priređivala su i kulturnoumjetnička društva Mitar Trifunović Učo i Zvonko Cerić. Nekad bilo sad se spominjalo.
Nastavljajući demonstriranje iz dana u dan, izgleda da su se sada 40-godišnji Tuzlaci prisjetili izvrsne tuzlanske tradicije, jer tradicija je, što god mislili uvijek živa sasvim. Demonstrirajući iz dana u dan omrzlo Tuzlacima bacati kamenje i urlati, mlatiti se sa policijom, paliti automobilske gume i čaditi u smrdljivom dimu. Demonstranti su 15. 02. 2014. godine odlučili sami sebi prirediti kulturnoumjetnički program. Zasvirali su i zapjevali ispred izgorjele zgrade nekada moćnoga kombinata sodaso, a u posljednjih /15/ i više godina zgrade Kantonalne Vlade. Potom su za pojas zadjenuli do sljedećega okupljanja. Ko je i zašto ove sjajne ljude i građane Tuzle doveo do toga da sami moraju paliti ono što su oni i njihovi roditelji gradili? Kakva je to bjesomučna vlast koju su i sami birali? Kakvi su to ljudi koji su među sjajnim sviračima, pjevačima, glumcima, igračima rasli i živjeli tolike godine?! Otkuda to uopće?
Slika je za Bogu plakat. Ispred fasade izgorjele zgrade Kantonalne Vlade Tuzlaci sviraju, pjevaju, glume, repuju, igraju kolo. Slika je groteskna. To što su sada Tuzlaci, ali igrađani drugih gradova u Federaciji BiH uradili sami sebi, tokom troipogodišnjeg rata nisu im uspjeli uraditi četnici. U zgradi nema nikoga ko bi pogledao kroz prozor, oslušnuo muziku i pogledao ljude. Portali već donose fotke mladih i zagrljenih koji idu u kolonama napetih i bučnih demonstranata. Tako najavljuju ljubav za Valentinovo, promptno dolazeći Osmi mart i nezadrživo stižuće proljeće anno Domini 2014.
Program na mjestu demonstriranja i stradanja građana, premijera, ministara i vlade Tuzlanskoga kantona, 16. veljače 2014. godine nastavljaju djeca koja će crtati na asfaltu.
Narod jeste besplatna kobila. Ali i kad se više ni ne zna gdje su dojučerašnji premijeri i ministri kao da ih nikada nije ni bilo, čistog i punog srca, makar i gladan, narod se veseli. Narod nije zlopamtilo, kao što mu vlast jeste. Valjda zbog toga izvršne vlasti više i nema. Mada, ne bi se moglo reći da je danas išta bolje, nego prije desetak dana. Niko ne bi znao ni ovlaš reći kuda vodi sve to što se događa. Vlast nikako da shvati jadac. Nema šale s vlašću i narodnom čašću. Stvar je ozbiljna. Podnosioci ostavki zlurado se cere na televizijama i internetu.
Ako se samo ovlaš pogleda činjenicama u lice vidi se ogoljena stvarnost. Izvršna kantonalna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine spržena je i nema je. Demonstranti su to osigurali brzo i efikasno vatrom, kamenjem i povicima: Ostavke! Lopovi! Niko ne vidi ni pola čovjeka kao zamjenu onima koji su otišli i koji sada nikome ne fale. Zasjedaju i zuje plenumi i forumi, u ovome primjeru kao uvjetno neformalni oblici djelovanja građana u okviru demonstracija. Formuliraju prijedloge koje upućuju parlamentarnim skupštinama, tj. zakonodavnoj vlasti koja je za sada netaknuta. Kao i sudska. Slučajno?!
Ustvari, to već liči na obrazac i sistem u kojem se štošta može prosto izračunati kao namjera drugačijeg organiziranja vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine bez kantona, a to je model koji je i prije demonstracija nekome morao biti dobro poznat.
Možemo se upitati ko je motivirao, organizirao, pokrenuo, vodio i precizno rukovodio demonstracijama i demonstrantima? Smaknuta je struktura dobro plaćene izvršne vlasti. Ostali su parlamentarci koji takođe imaju naknade i privilegije, ali koji imaju svoja mjesta zaposlenja, pa se prosto mogu raspustiti.
Dobro su nas ložili dok su sve posložili.
Federacija Bosne i Hercegovine u najznačajnijem obimu spremna je za promjene u organiziranju vlasti. Narod je učinio što je trebalo i što je samo narod mogao. Nema druge a takve sile da samo u roku od nekoliko sati obavi takav posao. Na demonstrancijama i u radu plenuma i foruma kakvi god da jesu, narod je rekao svoju riječ u nebroj osuda vlastodržaca, i u bezbroj priča i osobnih ispovijesti o svome teškom položaju. Narodu nije rečeno šta da čini i šta će dobiti kada sve obavi. Narod i ne mora znati ako će sada ipak biti drugačije i bolje.
U samo desetak dana postaje razvidno kako se može jednako živjeti i bez /190/ ministara u Federaciji BiH. Sada bi bilo besmisleno imenovati novih /190/ uglednika za premijere i ministre, kada su ostale njihove administrativne službe u punom kapacitetu koje mogu raditi i bez ministara. Svaki šef službe zna bolje od ministra zna šta treba činiti i raditi. Suludo bi bilo sada imenovati ministre, a potom ih u beskonačno rastegljivim i teško ostvarivim reformama smjenjivati – samo da bi se dobio status quo koji imamo ostvaren neposrednom demokracijom.
Demonstracije su brzo i efikasno obavile ogroman posao i otškrinule vrata drugačijoj, recimo, građanskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Vrijeme je za civilno, građansko društvo i primjerene oblike postupanja i komuniciranja građana sa stvarnim ljudskim i građanskom pravima, te vlastima i policijom. Demonstracije, protesti, građanski neposluh etc., prema onima koji su na vlasti – jesu vidovi i oblici legitimne borbe za ljudska i građanska prava. Samo bez sile i nasilja. Neumoljivo i dosljedno, istrajno, nenasilni oblici izredom, sve do postizanja željenoga cilja.
Neka nam niko ne zahateri što to nismo baš znali ili uspjeli ranije naučiti. Nije da nismo govorili i nije da nas je neko slušao. Vlast se tvrdokorno držala všedesetljećnih totalitarnih metoda i navika. Nije niko na narod obraćao pažnju.
Sila Boga ne moli da ga privoli. Sila što voli to izvoli. Barem oni koji su podnijeli ostavke dobro znaju u svome odnosu prema narodu i odnosu naroda prema sebi.
