Osmanovićeva slikarska i, da odmah kažemo, ljudska i umjetnička optika, u suštini je senzibilni aktivitet koji traje na njegovim slikama. On dolazi u pejzaž ili staje ispred objekta s traženim u sebi, ali se ne suprotstavlja onome što zatječe. Tako se, u kreativnom susretu vizije i zatečenog izdvaja karakteristična, lirski doživljena slika. U senzibilitetu doživljaja i ostvarenja slike, umjetnik nam nudi i našu mogućnost susreta s motivom u za njega karakterističnom estetskom znaku.
Ustvari; pošto Ćamil Osmanović najčešće slika pejzaž, možemo se upitati: Kakav bi bio krajolik, kad bismo ga doista mogli preslikati i šta bi sadržavala slika? Da li bi u travi milili mravi? A u krošnjama pjevale ptice? Da li bi čovjek u daljini, pognut i nejasan – imao u očima suze? Šta bi na toj slici, vidio čovjek kroz dalekozor, a šta čovjek iza optičkog nišana? I šta, onaj, suznih očiju na vjetru? Šta bi vidio drugi slikar? Šta pjesnik, a šta onaj, ko tek promatra sliku? Da li bi slikar naslikao i nešto što nije htio? Kako bi se na slici odrazilo ono nezamjetljivo? Da li bi mogao nešto ne ispustiti? Da li bi pjesnik vidio i nešto čega nema? I, da li bi na slici bilo sve, što već jeste u krajoliku? Da li je slika dovoljna i čemu služi, ma kakva da jeste?
Mada bismo mogli postaviti i brojna druga pitanja, ova su dovoljna da provjerimo sebe ispred slika Ćamila Osmanovića. Da konstatujemo; da umjetnost jeste u krizi; ali, da je to ipak njezino stalno i stvarno djelatno stanje, sve dok se može umjetnošću zvati jer postoje daroviti, talentirani ljudi. Druga stvar je, što povremeno previđamo tu činjenicu. Jer; umjetnost je kao SMRT i kao ŽIVOT. I, baš isto tako stvarna, istinita. I opća. I svaki put drugačija. Ona je konstantna tek, kao neutaživa čežnja za ljepotom.
A UMJETNIČKO DJELO, jeste BIĆE, koje opstaje u idealnom stanju, bez obzira na okolnosti. Umjetnost je mogućnost, najbliža idealu vječnog života. Ona taj ideal čini stvarnim. U svakom kontaktu, ona oživi i funkcionira u komunikaciji sa životom, pogledom, duhom. U međuvremenu traje, ne postavljajući pitanja. Estetska mjera joj dovršava status i daje s p i r i t u s m o v e n s idealnog opstajanja.
Bliske idealu umjetnosti, imamo pojave u prirodi… Sjeme nekih biljaka, miceliji nekih gljiva… Ako to gledamo tako, ako je to uporedivo, ako umjetnost shvatamo kao mogućnost vječnog života, onda su i to dobre slike. I, nije hrđavo u tom rasponu potražiti razumijevanje umjetnosti, kao dijela Njegove Svemoćne Volje. I, kao dobrohotno i milosrdno date prilike čovjeku.
Ustvari; ovako nastojimo izbjeći ili razriješiti ontološki škripac u koji nas uvijek iznova dovodi pitanje svrhe, smisla i čina umjetničkog stvaranja, kao postupka objektiviranja zamisli i vanvremenog trajanja, opstajanja u umjetničkom djelu.
Slike Ćamila Osmanovića, shvaćene kao povod, nose takav znak. One su, najčešće, odraz neprolazne ljepote bosanskog pejzaža, ljepote uhvaćene Ćamilovom kičicom u njegovoj umjetničkoj optici. One su tu, da traju i da, kad god ih pogledamo u nama ožive. Nas same i krajolik. Tako, traju u nama i slike i umjetnik. I mi, sa njima. Trajemo kao ljepota, a to nam je, priznajmo, oduvijek bila i tajna misao i najdublja lična želja.
Po svemu, Ćamil Osmanović je uspio, u svojoj nakani. I, uspijeva dalje.
No; da li smo rečenim razumjeli i Osmanovićevu stvaralačku šifru, ili smo tek, simplificirajući, izbjegli da odgovorimo na pitanje? I, nije li to dvoje, veoma blisko? Pišući svoj dvotomni oproštaj od estetike, strogi, neumoljivi Đerđ Lukač je rekao, da ne može izbjeći dojam o estetskom, ali, da nakon svega, dobro zvuče Marksove riječi, prema kojima:”ONI TO NE ZNAJU, ALI ČINE TO…” – jer: umjetnici tek crtaju, pišu, komponiraju…
Ne znam, da li to i šta može da znači, ali, lično, na tom mjestu uviđam: kako nema čovjeka bez POSLANJA. Naravno; ČOVJEK, toga ne mora biti svjestan. Kao što bi bilo izvan razuma time kalkulirati ili to odbacivati kao mogućnost. Ali; zanimljivo je i uočiti, na koji je to način priznao tvrdokorni rodonačelnik dijalektičkog materijalizma, ili materijalističkog shvatanja svijeta – Karl Marks!
Dakle; ne bježeći od pomenutog ontološkog škripca, ispred slika Ćamila Osmanovića, postavit ćemo pitanje o motivima stvaranja. Šta je to, što slikara Ćamila Osmanovića tjera, da od čistog lista papira napravi ogledalo ispred krajolika? I, da to učini u poznu jesen, usred zime, u rano proljeće; dok sa površina varniče kristali mraza, a dah se ledi ispred pogleda?!
U vjetru, kiši i susnježici, Ćamil stoji ispred bjeline papira koja krije sve slike svijeta i vodenim bojama brzo hvata odraze škrtoga svjetla iznad bosanskog krajolika. To su ustvari, naši refleksi čežnje za trajanjem, u strmoglavom savlađivanju zadate nam putanje.
Ćamil Osmanović, čovjek, prosvjetni radnik, cizeler, duborezac, filigrandžija, taušer, najveći dio života dao je drugima – svojim učenicima i amaterima, a nikad nije prestajao da slika svoje akvarele. Činio je to za svoj groš i ne očekujući ništa od svog slikarskog pregnuća u ovoj osjetljivoj, rizičnoj i zahtjevnoj slikarskoj tehnici, čije se mogućnosti u neponovljivosti umjetničkog angažmana i ishoda mogu mjeriti samo sa stvaranjem svijeta.
Angažman i prisustvo slikara Ćamila Osmanovića kao akvareliste, prepoznajemo kao estetsku identifikaciju čovjeka i pejzaža. Ćamil Osmanović slika upravo ono što ga je u bitnoj dimenziji artikuliralo kao čovjeka i slikara u ambijentu svoga rođenja i življenja. Činjenica da to čini u tehnici akvarela znači puno više od pukog opredjeljenja da se skromnim sredstvima dosegne očaravajuća ljepota za koju se živi i mre.
Osmanovićev akvarel na samo njemu svojstven način multiplicira ljepotu bosanskog pejzaža pretvarajući je u neprijepornu umjetničku činjenicu. To omogućava da pojmimo bitnu odliku bosanskog krajolika u mjeri, u kojoj nas isti čini drugačijim od ljudi koji su srasli s hercegovačkim kršem ili slavonskom ravnicom. U Osmanovićevom akvarelu se zrcali i njegova životna filozofija koja podrazumijeva, da je uludo tražiti ljepotu koje u čovjeku nema. Slikar Ćamil Osmanović veliča upravo onu neprolaznu ljepotu koja je vječnim razlogom našeg opstajanja u bosanskom i bošnjačkom znaku.
