Zato, akvarel je uvijek u istoj mjeri dar, vještina i događaj. Naravno, događaj je ono što je umjetnik pokušao da predvidi, ali što mimo njegovoga dara i vještine – slikarskog umijeća slici određuje mjeru u estetskom smislu. Postavlja granicu.
Dakle, ispred uspjelog akvarela, može se stati kao ispred života i zašutjeti s poštovanjem.
Danas, kad umjetnost nastoji saopćiti sliku svijeta koji nestaje, sliku koja ne nudi ni tračak nade, akvareli Ćamila Osmanovića likuju kao postvarena sreća. Svijet u kojem opstajemo, u kojem nevješto i s mukom funkcioniramo doista je lijep. Ljepota bi, opet, mogla biti dostatan razlog za sreću. Ali, ljepotu vidi sve manji broj ljudi. Zato, Osmanović umnožava ljepotu i srazmjerno, povećava joj izglede.
Svakako, svaki vid hedonizma tek je odsustvo svijesti o stvarnosti pozicije. Ali, ako ne shvatamo da je život lijep, pouzdano mislimo da je smrt ljepša. Dobro, i ako jeste i ako u tome možemo imati pravo toliko je izvjesna da nije potrebno nikakavo požurivanje. Osim svega, na kraju svih životnih iskušenja smrt treba poželjeti kao rješenje. A potom, pa smrti mogu biti veoma različite. I, smrtna mogućnost koja bi nam se mogla dopasti, jeste: umrijeti odložen na slici. Otopljen u vodnoj boji. Razmazan na papiru. Isparen u vodi koja odlazi u eter. Koja odlazi u nebo kao more svih rijeka i mora bez obala… Ili: opstati neodvojiv od lazura na slici i tako trajati barem do potopa.
Vidimo, dakle, da Osmanovićeve slike opstaju kao čista i nesumnjiva radost života u radosti stvaranja. One su lišene raspada stvari i crnih slutnji, jer raspad nije čovjekov izum. Čovjek se i u slutnji ima pravo dati samo onome što je sam izumio. Ali, kako je tek izumljen mali su mu izgledi da se izgubi u stvaranju.
Sve u svemu, čovjek je materijal sumnjive vrijednosti, slabog razuma, vinjavih moralnih principa, upitne vjere, beznadno odan neprovjerenim impulsima o svojoj veličini i suicidno orijentiran. Smiješna pojava tužnog lika. A priroda, s toliko dostojanstva nasuprot njemu rađa se i umire da bi se rodila.
Gledajući slike Ćamila Osmanovića pomišljamo kako čovjek ima razloga da uznastoji živjeti vječno, jer mu je i to dato kao realna mogućnost nasuprot smrtnosti. Oni, koji ne razumiju, mogu da traju ili da odu brzo u suštinu i tišinu. Oni koji umiju učinit će mnogo šta i za njih. Umjetnost je stvarna opcija darovitih čija je vjera u svoje mogućnosti srazmjerna snazi njihovoga dara. Riječ je o djelatnom skladu.
Ćamil Osmanović se s posebnom pažnjom i ljubavlju cijeloga života bavi akvarelom. Istražujući mogućnosti akvarela u izazovu motiva bosanaskog krajolika Osmanović se zaustavlja na rafiniranim tonskim vrijednostima i oblicima. On dopušta da boja bježi mokrom površinom papira, ali je na željenom mjestu zaustavlja dodavanjem pigmenta ili joj suprotstavljajući drugu boju.
Dinamika boje i dramatika oblika na Osmanovićevim akvarelima jeste odmjereno ostvarena vizuelizacija unutrašnjeg doživljaja prirode u njenim vječnim promjenama. Slikar traga i u hitnji refleksom majstora kista zaustavlja odraz na žljenom nivou. Tako, otkrivajući sliku Slikar zasreće svjedoka o dijelu sebe.
Na Osmanovićevim slikama nema pežoratvinog po sliku i Slikara. Njegove slike su estetski ishod igre okolnostima i svojim slikarskim umijećem i mogućnostima. Tek na portretima, uočavamo da je riječ o umjetniku i vrsnom zanatliji visokih zahtjeva prema sebi, tehnici i ishodu. Opredjeljejući se za tehniku akvarela, Osmanović je ispoljio rijetku a dragocjenu spremnost da svojoj ljubavi mnogo da, čak i ako mu ne bude uzvraćena.
Zato, na Osmanovićevim slikama nema ničega što bi trebalo izostaviti, a nije moguće ni smisliti šta bi im se moglo dodati. One nisu naslonjene ni na što, što bi se protivilo estetskom. Lišene su onih akcenata za kojima se tako rado i često poseže: narativno, anegdotalno, sentimentalno, monumentalno, grubo, drsko – svega što je protiv likovne i estetske mjere. One su naprosto prozirnost i proziran nivo stvari koje se miješaju u razini sna i jave, izmaglica i omaglica, svjetla i tame, one su svjetlo zaustavljeno u ophodnji svijeta i promatrač je upravo poražen sviješću: da je to što vidi na Osmanovićevom akvarelu i čas prije i čas poslije izgledalo sasvim drugačije… a neupitno je u estetskom smislu.
Ono što Ćamila Osmanovića između ostaloga čini posebnim, jeste da je on od one fele umjetnika koji ne misle da su na svakoj slici postigli potpun uspjeh i da sve što naslika može izložiti. Kad obavi posao, kad sjede ispred mape gotovih slika, on još jedanputa kroz istu, neumoljivu optiku propusti materijal i izvrši odabir. On je strpljiv, uporan i dosljedan. Ne žuri. Kao što uočava i raskriva škrti kolorit pozno-jesenjeg, zimskog i rano-proljetnog bosanskog krajolika tamo gdje drugi okreću glavu pred sivilom.
Osmanović ne dopušta da ga snagom boje oblije gustina ljetnog kolorita. On zna od čega je sazdan prostor i spektar boja. Okreće se i uklanja zagušenju koje buja u navali svjetla vlage i toplote i razlaže ga na svoj slici. Tako dolazi do trena ljepote. Tako se izjednačava suština suptilne tehnike akvarela, umjetnikovog dara i estetskog ishoda. U tome je i čar umijeća i očaravajući uspjeh.
Kad je Ćamil Osmanović u pitanju, riječ je o umjetniku koji čuva i njeguje svoja osjećanja. On skromnost smatra vrlinom u svakom pogledu. On je umjetnik koji čita, skicira, studira, razmišlja, analizira i koji se ne plaši utjecaja, jer nikad ne poseže za vulgarnim mogućnostima i fiktivnim rješenjima. Uvijek, s istom mjerom uči, eksperimentira i primjenjuje do nivoa na kojem prepoznaje vlastiti znak. Prima i daje istom snagom dara i tako ostaje svoj.
Jezik, likovni govor Osmanovićevih akvarela, artikuliran je reduciranjem snage boje i slikarevom mjerom smirivanja svega što bi u miljeu slike moglo biti agresivno. Njegovi akvareli opstaju kao sam fluid stvari i njima odražena svjetlost. Oni plijene mehkoćom sna o životu i krajoliku, ljepotom želje da život i stvari potraju na rastojanju između stvarnosti i snohvatice.
