U neposrednoj blizini Memorijalnog centra otvorila je cvjećaru iz koje svaki dan gleda mezare muža sahranjenog 2003. godine i sina, koji je imao nepunih 20 godina kada je ubijen, a svoj vječni smiraj je pronašao prošle godine kada je u Memorijalnom kompleksu ukopan sa još 408 nevinih žrtava genocida, piše Radio Sarajevo.
Fadila je 11. jula 1995. godine izgubila mnoge članove uže i šire familije ali želja za opstankom i životom u Potočarima ne jenjava. Vratila se u svoju devastiranu kuću u kojoj su samo ostavljene diplome i pohvale njenog sina Fejze, koji je bio učenik generacije u Elektrotehničkoj školi. Kako kaže, to je jedina radost koju je zatekla u kući koju je 11. jula 1995. godine napustila sa maloljetnom kćerkom.
Iz razreda njenog sina Fejze, u kojem je bilo 27 učenika, samo trojica su preživjela srebrenički genocid.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je srebreničku majku koja je sa bijelim ružama u rukama krenula da posjeti mezare muža i sina. Miluje bijele nišane, ne plače jer je to bila jedna od posljednjih želja njenog sina.
Prisjećajući se 11. jula 1995. godine Fadila kaže da je sa maloljetnom kćerkom krenula u kamp dok je Fejzo ostao sa ocem kod kuće jer su planirali ići preko šuma do Tuzle.
“Našeg rastanka se najviše sjećam. Međutim, kada sam vidjela koliko ima muškaraca u kampu vratila sam se da ga zovem i vidim još jednom. On me ispratio do mosta i rekao da ne želi da ide sa mnom jer on nije žena. Ti idi sa sestrom, a ja ću sa babom. Nemoj plakati ako se meni nešto dogodi”, prisjetila se Fadila.
Kako kaže, Fejzo je rekao da “ako ona bude plakala njemu će biti teže na onom svijetu”.
“Zbog toga ja malo plačem. Teško mi je. Plačem kod kuće ali ne na javnim mjestima. Okrenula sam se vjeri”, pojasnila je Fadila za AA.
Dodaje da je ovakav život “njena sudbina i mora se nositi sa time”.
Srebrenička majka se radom bori sa opstanak u Potočarima.
“Bolje da se nosim sa radom nego sa plačem. U Potočare sam se vratila. Meni ovdje nije lijepo ali sam se vratila da bi dokazala da nisam ubijena. Ostala sam živa i sebi sam dala zadatak da moramdoprinijeti opstanku Bošnjaka u ovim krajevima”, pojasnila je Fadila.
Ističe, cvjećaru je otvorila u blizini Memorijalnog centra jer je njoj cvijeće simbolika života.
“Htjela sam da radim sa nečim što simbolizira život. Meni je bitno da provedem svoje vrijeme u nečem što volim. Valja opstati sa tolikom tugom i okruženju u kojem svakodnevno srećeš ljude koji su ti nanijeli zlo”, pojasnila je Fadila.
Mislila je da će uz cvijeće lakše podnijeti nesretnu sudbinu.
“Uzmem cvijeće i odnesem na mezar mužu i sinu”, priča Fadila za AA.
Fadila je muža, koji je imao 45 godina kada je ubijen, pronašla 1998. u Jadru ali ga nije htjela sahraniti nigdje u Federaciji, čekala je lokaciju Memorijalnog centra u Potočarima.
“Sahranila sam ga na prvoj dženazi, nekompletno tijelo, bez glave. Nakon dvije godine pronađena je i lobanja”, pojasnila je Fadila.
Sina je godinama čekala i tražila.
“Išla sam na svaku grobnicu. Kada sam otišla u jednu grobnicu u zvorničkoj Kamenici kao da mi je neko rekao: ‘Tu je tvoje dijete’. Plakala sam kao ni na jednoj grobnici. Nešto mi je govorilo da je tu moje dijete. To se obistinilo 2008. godine. Saznala sam da su mu našli samo noge. To je bilo teško prihvatiti pa sam još čekala do 2013. godine. Međutim, više nije pronađena nijedna kost”, prisjeća se Fadila dana kada je tražila svoje najmilije.
Odlučila je i ukopala to što ima.
“Nadam se da će se nekada pronaći i ostatak skeleta”, poručila je Fadila.
Ostavljamo Fadilu u njenoj cvjećari i sa njenom tugom koja ne blijedi ni nakon 19 godina od najvećeg zločina na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata.
