Skopljak: Ne treba nam novi ulazak u vlast

Razgovarao: Samir Karić/Oslobođenje

Koliko ste zadovoljni dosadašnjim radom Vlade Tuzlanskog kantona? Činjenica je da su nekoliko puta mijenjane skupštinske većine, da je Vlada više puta rekonstruisana, da je budžet u velikom deficitu, da je na birou skoro 100.000 ljudi…

– Nisam zadovoljan radom ni Vlade ni Skupštine, jer u ove skoro tri godine od opštih izbora, dvije smo praktično u blokadama. Na samom početku smo imali blokadu kod formiranja vlasti. Nakon prve koalicije SDP-a i SDA, koja je kratko trajala, došlo je ponovo do rekonstrukcije vlasti i na kantonalnom i na ostalim nivoima. Meni je žao što će ovaj saziv Skupštine ostati kao onaj koji je najmanje donio zakona i koji je praktično najmanje radio. Iz tog razloga nisam zadovoljan. Mislim da je SDP kao stranka koja je osvojila najveći broj glasova na opštim izborima odgovoran za ovo stanje, jer je raznim kombinatorikama doveo ovaj kanton i Federaciju, jednim dijelom i državu u stanje blokade. Upustili su se u nešto iz čega očigledno nisu znali izaći. Evo, vidite da na federalnom nivou još traju takve blokade. Kada pogledamo sve pokazatelje, rast industrijske proizvodnje, nezaposlenost, deficit u budžetu, ne možemo kazati da smo zadovoljni. Ima tu nekih pomaka, ušteda, međutim, generalno, nisam zadovoljan i vjerujem da nisu ni građani.

Šta treba mijenjati? Opozicija zamjera Vladi da se umjesto razvojnim projektima bavi smjenama direktora, školskih odbora, dovođenjem podobnih kadrova…

– Kada govorim o ovoj vladi, očigledno da se najviše bave kadrovskom problematikom. Ja to dijelom mogu razumjeti, jer premijer i ova vlada vjerovatno imaju pritisak sa terena, iz svojih partija gdje ljudi traže da se vrše neke smjene direktora, školskih odbora. Mislim da je veliki broj ljudi koji je smijenjen iz nadzornih, školskih odbora, sa direktorskih mjesta, u najvećoj mjeri smijenjen, po mom nekom sudu, nezakonito. Ljudi su tužili. Bojim se da će to sve doći na naplatu Kantonu u dogledno vrijeme. Vlada se trebala više baviti ulaganjem u industrijske i poslovne zone, pravljenjem ambijenta. Podatak koji imam jeste da su investitori iz Turske koji su u Lukavcu u fabrici sode Sisecam spremni uložiti 200 miliona eura u rudnik Tetimu, u nova istraživanja, bušotine i tako dalje, nemaju s kim razgovarati. Ta informacija je čak došla i do turskog premijera Erdoana, da oni nemaju s kim u Tuzli razgovarati, a ljudi su spremni uložiti. I onda mi govorimo kako to Turci ili neko drugi ulaže u Srbiju, a ne ulažu u Bosnu. A nemaju s kim razgovarati zato što se naša vlada i naši ministri bave kadroviranjem, a ne bave onim čime bi se trebali baviti.

Ponovo se spominje promjena parlamentarne većine i rekonstrukcija Vlade TK-a. Kao član najjače opozicione stranke, mislite li da je pametno ulaziti u novu rekonstrukciju?

– Mislim da nije. Ne znam kakav će stav donijeti organi stranke. Ostala je još godina i mislim da je vrlo teško za tako kratak vremenski period napraviti nekakve promjene, pogotovo kada imate složenu skupštinsku većinu. I SDA bi morala imati puno ovih malih stranaka, sa puno ucjena. Ne vjerujem ni da bi ta vlada SDA mogla raditi nešto na popravljanju ambijenta, nego bi to bila Vlada koja bi ispunjavala želje jednim dijelom i ljudi iz SDA, većim dijelom ljudi iz ovih manjih stranaka. Zbog toga smatram da u to ne bismo trebali ulaziti, da bi sve ono što je negativno ova vlada uradila i proizvela nezadovoljstvo kod radnika i građana, da bi se sve to vrlo brzo, za dva-tri mjeseca, u takvoj varijanti okrenulo protiv SDA. To bi nama samo donijelo štetu na idućim opštim izborima.

U ratu ste izgubili nogu. Za skupštinskom govornicom često govorite o boračkoj populaciji. Je li vlast zaboravila demobilisane borce?

– U velikoj mjeri vlast jeste zaboravila tu kategoriju ljudi. U ovom kantonu donekle funkcioniše taj zakon o dopunskim pravima boraca već duži niz godina i ono što su nadležnosti Kantona i šta Kanton treba finansirati, prije svega mislim na zdravstvenu zaštitu i stambeno zbrinjavanje. Poslije Sarajevskog, vjerovatno je najbolje uređen u našem kantonu. Međutim, puno drugih stvari utiče na to da se ti ljudi osjećaju zapostavljenim. Kada govorite o demobilisanim borcima, vjerujem da to jeste tako, jer RVI i šehidske porodice su donekle situirani i zbrinuti Zakonom o osnovnim pravima boraca, federalnim zakonom i tu imaju neke mjesečne naknade, invalidnine i penzije. Demobilisani borci nemaju ništa. U nekoliko navrata sam u Skupštini govorio da država u svojim institucijama u javim preduzećima, mora dati prioritet kod zapošljavanja takvih ljudi.

Čak 25 profesora, koji žele da konkurišu za posao u školama u TK-u, kao demobilisani borci nemaju nikakvu prednost u odnosu na ostale kandidate. Zašto?

– Nemaju. U Zakonu o dopunskim pravima boraca samo u jednom dijelu se govori da pod jednakim uslovima ima prednost pripadnik boračke kategorije. To je vrlo mala šansa da budu u jednakim uslovima, jer tamo intervju određuje sve, jedan ili dva boda, naprave da neko ima prednost. Evo zadnji slučaj koji je mene frapirao je Osnovna škola Lukavac, gdje je momak četiri godine radio kao sekretar škole na određeno vrijeme. Svake godine je bio raspisivan konkurs i on je četiri godine obavljao taj posao. Da bi na zadnjem konkursu komisija, školski odbor, direktor ili ne znam ko, primio djevojku koja je prošle godine položila stručni. A taj momak ima 41 godinu, ratni vojni invalid i diplomirani pravnik i on nije mogao biti primljen. I onda mi govorimo o tome da li je zapostavljena boračka populacija.

Zar se prednost u takvim slučajevima ne bi trebala podrazumijevati?

– Tačno. I ja mislim da ne treba biti rasprave. Tog momka je trebalo samo prebaciti na neodređeno vrijeme. To je velika škola kojoj je neophodan sekretar i nema potrebe da se to raspisuje svake godine. O tome je ministar za boračka pitanja, koji je dio ove vlade govorio na lokalnom mediju u Lukavcu. Ja sam rekao da to ministar u Vladi mora promijeniti, nametnuti. Nevjerovatna je situacija da 18 godina nakon završetka rata ima šehidske djece, djece poginulih boraca koja nisu situirana. To je za mene najveći propust vlasti na svim razinama. Ni SDA ovdje ne izostavljam. I SDA je bila dugo na vlasti i to je trebala takve slučajeve rješavati. Jer, očevi te djece su dali život za ovu državu i za njih se nema ko brinuti. Obaveza je države i moralna i svaka druga da se pobrine za tu djecu. I imamo zadnji slučaj, o tome sam govorio na Skupštini, da šehidsko dijete nije prošlo čak ni pripravnički staž po ovom konkursu koji je Ministarstvo za boračka pitanja raspisalo, a imalo je isti broj bodova kao neki što su prošli.

Kako to riješiti? Je li se treba zakon mijenjati?

– Treba u Zakonu o dopunskim pravima boraca, u jednom članu definisati da boračke kategorije imaju u startu određen broj bodova koje raspisuju javne ustanove, javna preduzeća… Da u startu na taj staž u vojsci, na invalidnost, djeca ako su članovi šehidskih porodica, moraju u startu imati određen broj bodova. Ono čega se svi boje u tom pravcu je da neki pravnici govore da je to protuustavno, jer u takvoj varijanti nisu svi građani jednaki pred zakonom.

Govorim o tome da država ima pravo privilegovati osobe koje su se borile za nju. I na kraju ne može niko po kuloarima, po uredima, po kancelarijama govoriti da je nešto protuustavno. Zna se procedura, Ustavni sud je taj koji o tome odlučuje. Kad bismo donijeli takav propis, ne mora značiti da će neko uopšte uputiti apelaciju Ustavnom sudu.

(SodaLIVE.ba/Oslobođenje)