Nije novost saznanje da su nam vazduh, voda i tlo kontaminirani, te bi pravo iznenađenje bilo da nisu pronađeni kontaminati.
Ali važna pretpostavka za bilo kakvo zaključivanje su činjenice: koliko čega je pronađeno, gdje, na koji način su se uzimali uzorci, kojim metodom se ispitivalo, koje su granične vrijednosti pojedinih kontaminata, kolike površine su zahvaćene i u kojim zonama, koliko duboko, koje su procijenjene zapremine kontaminiranog tla, kakvi su mogući mehanizmi transporta kontaminata itd, pita se Edin Delić, profesor sa Rudarskog fakulteta u Tuzli, prenosi “fokus.ba”.
– Živa, nikl i kadmij nisu baš metali koje emituju industrijska postrojenja koja se pominju u medijskim objavama, ali svakako da se ne smije isključiti i takva mogućnost i sve treba detaljno provjeriti. Dovoljno je uzvodno analizirati tlo i vidjeti “dokle” ima ovih metala, jer se sigurno nisu mogli rasprostirati uzvodno, kaže za Fokus profesor Delić.
Kao primjer, profesor Delić navodi nikl, čija se koncentracija do 50 ppm ovog metala može tolerisati, a kontaminirano tlo je preko 100 ppm, dok se preko 500 ppm mora ići na “reklamaciju” tla.
– Dakle nikako nije svejedno koliko čega ima, gdje su veće, a gdje manje koncentracije. Nameće se pitanje šta je sa ostalim teškim metalima kao što su olovo, brom, molibden…, mineralnim polutantima, aromatskim ugljovodonicima, pesticidima, PCB-om… Kakvo je opšte stanje kvaliteta vode u vodotocima? Kako i zašto je neko odabrao baš te polutante i ovako bombastično podigao paniku među narodom? Ko je donio odluku da se provede ovakvo istraživanje, šta mu je bio cilj?
Ako ima žive, kadmija i ostalih polutanata, tvrdi Delić, ima i zagađivača koji ispuštaju ove agense i njih neće biti teško identifikovati – posebno ako se radi o enormno velikim količinama.
Po njegovim riječima, neće biti ni pravno teško adresirati račun za posljedice.
– Ako se radi o prisustvu teških metala u dijelu uzoraka, manjim koncentracijama, manjem broju uzoraka i slično, mora se imati u vidu da nema razloga stvarati paniku i publikovati dramatične naslove. Nužno je izolovati takve lokacije, naći izvore i transportne puteve kontaminata i poduzeti mjere za njihovu neutralizaciju, odnosno vraćanje kvaliteta zemljištu.
Što se tiče vlasti Tuzlanskog kantona, one su po ovom pitajnu potpuno neobaviještene.
– Danas sam saznao da vlasti Tuzlanskog kantona uopšte nemaju uvida u ovu studiju i njene rezultate – iz usta resornih nadležnih predstavnika. Nikako ne branim kantonalne vlasti – morale su imati informacije i prije federalnih organa, ali svakako prozivam oranizacije koje stoje iza medijske kampanje, a da pri tome nisu poduzeli mjere kroz insitucije sistema.
Organi vlasti na Kantonu i općinama kroz koje prolaze rijeka Spreča, ali i ostale utoke jezera Modrac i njihove pritoke (Turija, Oskova i ostale) moraju pod hitno provesti istraživanja o prisustvu i koncentracijama teških metala, ali i drugih kontaminata, izvršiti zoniranje po prisustvu i koncentraciji pojedinog polutanta, te procijeniti stepen ugroženosti ljudi i ostalog živog svijeta.
– Treba imati u vidu da ovo nije samo pitanje općina Gračanica ili Lukavac, već da širenje kontaminata Sprečom dovodi u potencijalnu opasnost i građane donjeg toka Spreče (Doboj Istok i Doboj), te dalje rijekom Bosnom do Save. Ovo može imati za posljedice i prekogranično zagađenje….
Delić poručuje kako treba “spustiti loptu na zemlju” i uhvatiti se u koštac sa veoma ozbiljnim problemom. Umjesto sijanja panike utvrditi relevantne činjenice, izvšiti objektivne procjene ugroženosti i propisati mjere. Za sve navedeno ova država ima dobro plaćene organe i službe, od pomenutih inspekcija, preko Civilne zaštite, pa do resornih organa u ministarstvima i agencijama.
– Mi u TK plaćamo razne ekološke poreze i konzumiramo zagađenja zahvaljujući kojim kako-tako preživljava bh. ekonomija. Tek simboličan dio prihoda po pitanju zaštite okoliša iz Federacije BiH završi u Tuzlanskom kantonu, koji nosi najviši teret industrije u BiH. U Tuzli ima i opreme kojom se mogu mjeriti ovi polutanti… Samo je pitanje ima li pameti i odlučnosti da se nešto učini.
– Ima i Tužilaštvo koje bi moralo već odtvoriti predistražni postupak i tragati za odgovornim. Imamo i Zakon o zaštiti okoliša u BiH inauguriše važan princip “ZAGAĐIVAČ PLAĆA”. Svašta imamo “mašala”, ali smo zarobljeni u sivilu koje nas okružuje, inhibirani na društvene i planetarne teme, zarobljeni u našim sebičnim svijetovima i spremni sa pakošću dočekati problem i patnje drugih, poručuje Delić.
Veoma će biti zanimljivo gledati kakav će biti odziv i reakcija vlasti na ovakve kataklizmične natpise, kao i koliko pažnje će narod posvetiti ovom problemu i koliko su spremni zadati glavobolje odgovornim dok se nešto ne počne rješavati.
– Mislim da ova “ujdurma” itekako ima veze sa odnosima u Federaciji BiH, poziciji kantona naspram privilegovanih, raspodjeli sredstava za zaštitu okoliša, finansiranju razvoja i slično. Stanje okoliša i teška ekonomska situacija u Tuzlanskom kantonu imaju svoje uzroke i genezu, a oni su isti kao i uzroci i geneza kontaminacije tla o kojoj se govori. Tuzlanski kanton je već dugo “slijepo crijevo” i “zadnja rupa na svirali” svim relevantnim politikama u BiH.
Čak i ako nije u pitanju svjesno činjenje i namjera, zaključuje Delić, evidentno je da se sa nivoa Federacije provode istraživanja koja nisu koordinirana sa onim u Tuzlanskom kantonu, da nema saradnje na terenu i da svaki nivo vlasti provodi svoju okolinsku politiku.
