Porodica želi pokopati Mevludina Cicvaru: ‘Ali oni ga ne daju. Oni ne kopaju ljude, đe pogineš, stave ti kamen na glavu i ostave…’

Vrište boje i arhitektonski oblici, moderna zdanja od stakla i čelika smjenjuju gastarbajterske podvige žarkih boja. I u srijedu, usred radnog vremena, teško je naći parking pred FIS-om, neformalnim centrom srednje Bosne, one hrvatske kao i bošnjačke, sve gore do Zenice i dalje. Treće strane, Srba, tu je ostalo malo.

Travnik je srednjovjekovni glavni grad Bosne, a Vitez gradić naseljen pedesetih i šezdesetih oko tvornice vitezita “Slobodan Princip Seljo”. Tih 15 kilometara između dva urbana središta odvojena stoljećima, od vezirskog grada Ive Andrića do jugoslavenskog sjedišta vojne industrije, autom prođete brzo, u dvadesetak minuta. Prije par godina put bi trajao barem dvostruko duže. Sad je zbilja stislo, nema više para ni za benzin.

Bošnjačka enklava

Ako krećete od Sarajeva, u Vitez ulazite preko Ahmića: tu je prvo golemi križ od tamnocrvenog mramora postavljen pred staro katoličko groblje preko puta Ahmića, a onda koji kilometar dalje uz cestu crni spomenik Darku Kraljeviću, zapovjedniku specijalne postrojbe HVO-a Vitezovi, koji je poginuo tu na cesti nakon rata. Ako dolazite s druge strane, od Banjaluke i Travnika, zapadni ulaz u grad vodi vas ravno u Stari Vitez. U ratu je skoro čitava dolina Lašve, od Putičeva kod Travnika do Kaonika prema Busovači, bila hrvatska enklava u okruženju bošnjačke većine. Stari Vitez je bio enklava unutar enklave, bošnjačka enklava unutar hrvatske.

Tamo gdje se s magistralne ceste Bihać – Sarajevo skreće za Stari Vitez, s lijeve strane uska cesta zavija uz brdo, u pravcu sjevera, Han Bile i Mehurića, gdje su nakon rata carevali mudžahedini dok ih SFOR nije rastjerao.

Čim se maknete s glavne ceste, nema više ni žute ni ružičaste, ni tirkizne ni zlatne: sve su kuće sive ko teško bosansko nebo u siječnju, nedovršene katnice bez fasade, složene od sivih bloketa. To je selo Grbavica, a kuća Cicvarinih izgleda još siromašnije jer je prekoputa tamnožutog gastarbajterskog zamka, s ogradom od rostfraja.

Ova kuća nema ni ograde ni uređenog dvorišta. Vani je parkiran prastari tamnozeleni audi 80. Dan ranije stigla je vijest da je na ratištu u Siriji poginuo 26-godišnji Mevludin Cicvara, iz ovoga sela, Grbavice kod Viteza. Vrata otvara stara nana zabrađena svjetlom maramom: ljubazno ali nemilosrdno rješava se nezvanih gostiju. Da nas ne bi morala pustiti u kuću, a da nam vrata ne zalupi pred nosom, ona navlači šlape i izlazi.

Tu vam je otac, u garaži, odmahuje prema dvorišnoj prizemnici od bloketa. Otac je mršav, ispijen 50-godišnjak izražajnog lica, s dubokim borama oko usta. Kažu da radi u stolariji u FIS-u. To je čovjek koji je preko Facebooka vidio fotografiju mrtvoga sina, o kojem ništa nije znao mjesecima. Nijemo odmahuje glavom.

Mevludin Cicvara rođen je 1988., neposredno pred rat. Kad se 1993. tu zapucalo, bio je zaigrano dijete. Nije to bilo zabavno poput igre u zagrebačkim skloništima: njegovo selo bilo je na prvoj liniji, na granici općina Travnik i Vitez, na platou iznad Stare Bile, gdje su snage Armije BiH imale položaje s kojih su kontrolirale magistralnu cestu između Viteza i Travnika. Dok ih HVO ne bi maknuo, pa ovi opet njih.

Kako ga ne bi znao, išao je u razred do moga, odgovara 26-godišnji Senad iz Viteza. Išli su u školu u Starom Vitezu, u Vatrogasnom domu, jer su zgradu škole kao i većinu Viteza držali Hrvati.

– Dobar je bio, normalan bio. Jedino on, kad je završio srednju školu, šta mu bilo, počeo bradu puštati. Bio je onako povučen, mi ga svi zezali. Jednom on kaže nemoj se više zezat sa mnom, da ne bi imali problema. Đe je on išo, na Orahovicu, ne znam. To je kod Zenice. On je otišao tamo, pa kad se vratio skroz se promijenio, kosu pustio, bradu, neće ni s kim da priča. Sve hod'o pješke, nije ni auto htio. Iš'o bi pješke i do Busovače. Onda je nest'o, nema ga. Niko nije znao đe je, dok nisu ovo objavili, da je umro – priča o poginulom Mevludinu Senad, nervozni visoki mladić svijetle kratke kose.

95 posto bez posla

Jeste li čuli da je poginuo još jedan, Amir Kargić iz Travnika? I njega sam znao.

– To je nikad gore nije bilo vrijeme. Evo kod nas ima novo naselje, doselili su niko ne zna odakle. Njih pun kombi, ti ne znaš jel muško ili žensko, sve crno, samo oči vire. Neće da pričaju, neće ni s kim da komuniciraju – opisuje Senad kako se u Starom Vitezu nedavno nastanila grupa vehabija. Ili selefija, kako se nazivaju posljednjih godina.

U Orahovici sjeverno od Zenice, iznad Nemile u kojoj je bilo sjedište 7. muslimanske brigade Armije BiH, na kraju sela se oko 2010. godine naselila grupa vehabija. Povezani su s onima iz Gornje Maoče kod Brčkoga, najpoznatijeg vehabijskog naselja u BiH. I odatle se ekipa vrbuje za odlazak u Siriju. Oni su se iz Orahovice trebali preseliti tu kod Sadovače, tu odakle je Cicvara, ali mještani su se bunili, nisu dali, priča Senad.

Avaz prenosi da se po podacima obavještajnih službi BiH na strani protivnika sirijskog predsjednika Asada bori 120 državljana BiH. Zna se za dvadesetak dosad poginulih. Živ se još nitko nije vratio. Čini se da su posljednji poginuli u međusobnim sukobima islamističkih frakcija. O Mevludinovoj pogibiji u Siriji preko Facebooka izvijestio je Mirza Ganić iz Novog Pazara, poznat po prijetnjama ministrima u Srbiji i BiH. Dok smo oko Viteza tražili tko poznaje poginulog Mevludina, stigla je vijest da je poginuo Kargić iz Travnika. Dan kasnije, u četvrtak, saznalo se da je poginuo i onaj koji je javljao o smrti drugova, Mirza Ganić.

I 52-godišnji Ismet iz Travnika poznaje Mevludina Cicvaru, i oca mu. On misli da je i Mevludinov stariji brat Semid u Siriji, dok drugi kažu da je još u Maoči. I Amir Kargić (23) je bio tamo.

– Bio je vjernik i ranije, ali je sve naopako krenulo kad je pretprošlog ramazana otišao u Gornju Maoču. Vratio se drugačiji – ispričao je Kargićev rođak novinarima Dnevnog avaza. Kargić je dijete poginulog borca Armije BiH. U Siriju je otišao sa suprugom. Sve češće sada odlaze čitave obitelji, prenosi Slobodna Bosna…

(SodaLIVE.ba/Jutarnji list)