Danas se, recimo, dobro sjećam našeg nastupa u Berlinu. Ne pamtim ime kluba, ali znam da je bio u centru grada, u nekom podrumu, sjećam se da smo upoznali pokojnu Sonju Savić i da je koncert bio odličan. Odlazak u Berlin je za mene tada bio velika stvar, i nisam mogao vjerovati da ću s Edom imati koncert u tom gradu. Isto tako pamtim naš koncert u Jelahu (mjesto pored Doboja), gdje nam se na binu popeo stariji čovjek krvave glave, koji se napio i razbio sebi flašu o glavu, zato što se posvađao sa svojom ženom, te molio Edu da mu ponovo otpjeva Mahira i Almu.
Među svim tim koncertima bilo je naravno i loših iskustava, kada se zapitaš: “Šta ja uopće radim ovdje?!” Čovjeku su, kada stoji na bini, ispred mase koja je došla da uživa i čuje tvoju muziku, dovoljna dva glupana da sjebu cijeli koncert. Iako je to sasvim normalno, i da tako kažem dolazi u paketu sa cijelim tim poslom, ponekad je teško gledati na stvari s pozitivne strane. Jasno ti je da će uvijek biti ljudi koji se s tobom ne slažu, ali ponekad, kad to najmanje očekuješ, to te zna izbaciti iz takta.
Evo konkretan primjer. Svirka u Beogradu. Na koncertu petsto ljudi i svi se zabavljaju, pjevaju i plešu. Svi osim dvojice pijandura, koji stoje u prvom redu, psuju i dižu tri prsta. U tom trenutku ti zaboravljaš onih 498-ero i razmišljaš samo o tome šta će sljedeće reći i učiniti ona dvojica idiota. Stvari postaju još gore. Svi u klubu su primijetili dvojicu negativaca, ali niko od njih ništa ne poduzima. Štaviše, većina koja je došla da uživa u koncertu povlači se i podliježe pod silom te dvojice. Sklanjaju se i okreću, raspoloženje znatno pada a napetost u klubu raste. Ovakav scenario je već viđen i to ne samo na koncertima. Bezbroj puta smo vidjeli kako jedno društvo iz straha izbjegava konfrontaciju i popušta pred siledžijama. U takvim situacijama se ne treba poklopiti. Uz jedan duhoviti komentar, kao naprimjer: “Može jedan aplauz za ovu dvojicu seljaka u prvom redu” masa će se slatko nasmijati, dvojica seljaka će uvrijeđeni napustiti klub i koncert će se nastaviti.
Bilo je i situacija koje se nisu mogle kontrolirati. Tako je na jednom našem nastupu u Mostaru izbila masovna tuča. Koncert koji je održan na Kantarevcu i koji je trebao da okupi podijeljenu mostarsku omladinu, ispostavio se kao loša ideja. U Srebrenici su se bunili zašto organiziramo festival. U gradu u koem se desio genocid ne treba da se svira muzika! Nije bilo prijatno ni u Neumu gdje nam je na koncert došla grupica lokalnih momaka u crnim majicama i zagrljeni u prvom redu pjevali Thompsonove hitove.
Interesantno je, također, bilo izbjegavati konzerve i plastične flaše koje ti dolijeću dok pjevaš na velikoj bini u Bijeljini. I super je bilo poslije koncerta s obezbjeđenjem prolaziti kroz masu, koja ti psuje tursku majku. Ludnica je bila i u Splitu kada su nam u backstage došli članovi Torcide i rekli kako oni inače mrze i Srbe i Bošnjake, ali Edu obožavaju. Ne znam kako se Edo tada osjećao, ali meni je bilo jako drago to čuti. Jedan od razloga, ustvari glavni je bio taj što bismo inače dobili batine. Bilo je to vrijeme prije Ibričića, i Edo je bio vjerovatno jedini Bošnjak kojeg je Torcida tada voljela. Kao što rekoh, ponekad je teško u svemu tome vidjeti pozitivnu stvar. Međutim, koliko god smo imali loših iskustava, pozitivnih je bilo puno više. Svi ti prvi koraci su teški, puni neizvjesnosti i čovjeka ponekad bude i strah, no bitno ih je učiniti. I kada su nas gađali flašama, prijetili i psovali, bilo nam je drago što smo došli i održali koncert. Pokazali smo da se ne skrivamo i ne bojimo siledžija iz prvog reda. Čovjek samo treba sebi utuviti u glavu da su njih dvojica, a onih koji su na tvojoj strani je 498!
(SodaLIVE.ba/BH dani broj 697)
