Josip Pejaković: Pametan može poludjeti, budala ne

Predstava je već izazvala interes javnosti (sljedeća monodrama u ovom pozorištu će se izvesti 3. aprila), a ekipa Novog vremena odlučila je porazgovarati s ovim čovjekom o društveno-političkoj situaciji u BiH.

Josip Pejaković je za 45 godina umjetničkog rada izveo više od 3.000 predstava. Njegove uloge uživo je pratilo više od 900.000 ljudi i 9,5 miliona televizijskih gledalaca. Ako običnom čovjeku s ovih prostora spomenete prezime Pejaković, prvo što će pomisliti bit će: “On meni nema Bosne”.

Kako poboljšati naše međuljudske odnose nad kojima je, kako ste jednom kazali, učinjen najveći genocid?

Kod mene postoje ljudski i neljudski odnosi. Sve u našem društvu je krivo navođenje. Ne vjerujem da na ovim prostorima zadugo može funkcionirati ono što smo mi prije na neki način prihvatali kao nešto normalno: da ljudi razgovaraju, normalno sarađuju u zajedničkim projektima i sl. Ovdje je sve na mišiće.

Hoćete reći nasilu?

Mislim uopćeno na život, od profesionalnog odnosa, zapošljavanja do svega onog što podrazumijeva normalan život. Ja više ne mogu uspostaviti kontakt sa svojim prijateljima, dojučerašnjim poznanicima.

Šta je njihov problem?

Njihov problem je što su gladni, bez obzira na to koliko imaju moći i novca.

Pohlepni su?

Ma nije to pohlepa, jer pohlepa podrazumijeva karakter kradljivaca. Oni su rođeni gladni, jer njih je porodio neko gladan. Oni žele baciti sve pod sebe i ne dati nikom ništa.

I to se ne može promijeniti?

Pa ne može, jer sistem u kojem mi danas živimo je takozvani bukvalni kapitalizam koji podrazumijeva da imam kulu ja, moja žena i djeca, a dolje je bijeda i treba je još više napraviti. Mi smo bezi, a oni su fukare; mi smo kneževi, a oni su siromasi.

Istina ne dopire do kolektivne svijesti, a ideologije ne prestaju. Je li narod u Bosni i Hercegovini hipnotiziran?

Pa nije. Normalni ljudi nisu uspjeli, jer njihov broj nikad ne prelazi 10 posto na ovim prostorima. Znači, 10 posto ljudi želi da se školuje.

Samo 10 posto je na našim prostorima normalno?

Pa da. Moja nova predstava “Ućerivanje” govori o tome. Nije problem u mojim zakletim političkim protivnicima, da se tako izrazim, jer su svi ista krvna grupa. To su tri nacionalne oligarhije SDA, HDZ i SDS koje su iza sebe ostavile “pelcere” gore od njih. Ja sam mislio da tu ima nade, ali kad sam tu mladež Hrvata ili Bošnjaka muslimana ili Srba sreo i vidio, ja sam se zaledio.

Kako izgleda ta omladina u političkim krugovima?

Oni su po uzorima na one koji su krenuli s pretpostavkom straha jednih od drugih. Ključevi za međuljudske odnose su u njihovim rukama, jer su ih oni i poremetili. Znate, svežete zastave s Hrvatima, onda dobijete po leđima od Srba i potom se čudite što ste dobili po leđima od Srba. Ako govorimo o poremećenim ljudskim odnosima, ili, bolje rečeno, o odnosima koji su dovedeni u pitanje, onda govorimo o onima koji su te odnose doveli u pitanje, a postoje tačni podaci ko je to uradio. Postoji ta mržnja i animozitet jednih prema drugima. Ovi slijepci, ne znam kako da ih drukčije nazovem, to ne vide i misle da će svoje nesretne narode uspjeti uvjeriti da se sad mrze pa da se opet vole.

Ne mogu da se dekontaminiram od lošeg utjecaja politike. Nekoliko puta sam sebe uhvatio da nepotrebno političarim. Dugo sam ja bio u tome dijeleći lekcije drugima, nudeći rješenja i pokazujući prstom u oko onima koji stvarno ne valjaju u ovom društvu. Vidim da sam u potpunosti izgubio bitku, a ustvari nisam ni dopro do njihovih duša. Ovi na koje se to odnosi smatraju da se to ne odnosi na njih, a baš na njih mislim. Definitivno, bolest ovog društva će dugo trajati, jer još niko nije do kraja dijagnosticirao uzroke te bolesti. Sav taj proces je bolan za pametnog čovjeka. U monodrami to kažem: “Pametan čovjek može jedino poludjeti, budala ne može.”

Vi to pokušavate dijagnosticirati svojim monodrama?

Pa od početka sam u tome. Pokušavam i monodramama i svojim životom. Životom! Oni su mene okvalificirali kao nekog esencijalnog, nepobjedivog ljevičara. Taj sam, ali mi na pamet ne bi padalo da se valjam po cesti i tražim pravdu “dolje”. Ne! Ne, ni da izborima riješim svađu. Pa to je američka žvaka, a od toga nema ništa. U toj priči koja se stalno ponavlja, iz te historije mi nismo naučili ništa.

Međunarodna zajednica iza socijalističke pobude uvijek prepoznaje komunizam za koji smatram da će se vratiti na ovo tlo.

Mislite da će se komunizam vratiti?

Da. To je jedan kroz jedan, kao što će se u nekom integrativnom smislu javiti neki okvir unutar ovog prostora. Bosna i Hercegovina neće moći ući u Evropsku uniju, a onda će doći do jedne integracije između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koja je logična. Oni bi se našli na ekonomskom planu kao ekonomska unija. Taj prostor oslobođen antagonizama svih vrsta za deset godina u rukama nekog dobrog ekonomiste i dobrih ministara, koji moraju zajednički djelovati u nekim sferama, može postati najprosperitetniji prostor Evrope. Kad govorim da nema granica, mislim samo na granice u ekonomskom smislu, jer bi svi stanovnici ovih država mogli bez problema raditi bilo gdje na ovim prostorima. To je ogromno tržište na kojem bismo mogli sami za sebe proizvoditi i ne bismo morali jesti ovo smeće iz Evrope, a ona je protiv toga.

Ali Hrvatska je već u Evropskoj uniji.

Pa nema to veze. Dezintegracija jugoslavenskog prostora dobar je primjer da se sve dezintegrira. Na to su računali Amerikanci koji su glavni kreatori ove cijele situacije. Mi smo njihov nacionalni interes, a biti njihov nacionalni interes znači doživjeti sudbinu Palestine. Da je međunarodna zajednica imala dobru namjeru, nikad na ovu scenu ne bi došli ni SDA, ni HDZ, ni SDS.

Ako nas EU neće prihvatiti i ako će se komunizam vratiti, recite nam ko će tu promjenu napraviti?

To će se dogoditi, a nevolja će natjerati ljude. Pitanje je samo ko će sad s tom nevoljom manipuliNe mogu se dekontaminirati od lošeg utjecaja politike. Nekoliko puta sam sebe uhvatio da nepotrebno političarim. Dugo sam ja bio u tome dijeleći lekcije drugima, nudeći rješenja i pokazujući prstom u oko onima koji stvarno ne valjaju u ovom društvu. Vidim da sam u potpunosti izgubio bitku, a ustvari nisam ni dopro do njihovih dušarati, odnosno, ko će narod uvjeriti da je rješenje u tome da se zgaze današnji bezi, kraljevi, kneževi i ostali.

A šta znači to zgaziti?

Znači ukloniti ga, uništiti, ubiti… Na te žrtve trebaju biti spremni svi ovi što jašu po narodu i otimaju od njega ono što mu pripada. Pojavit će se neki Che Guevara koji će se žrtvovati, ali će ih on potamaniti.

U kojem smislu potamaniti?

U pravom smislu. Nema revolucije bez krvi, jer ovi političari nisu normalni. Oni su željeli rat, oni su ga organizirali, dijelili su puške i formirali međusobne oružane sile. Oni su uradili sve da bude rata: formirali svoje privatne vojske, policije koje i danas egzistiraju potpuno ovisne o ovima ovdje i onima tamo.

Ako neko ima toliko veliko bogatstvo i uvjerava onog koji nema ništa, koji nema za hljeba, da je za njegovo dobro da bude tako i da je dobro da mu naredne godine bude još gore ali za njegovo dobro, a on i dalje ima sve, pa to se svugdje u svijetu naziva fašizam.

I ne treba se čuditi iskrenosti Milorada Dodika kad kaže da ne voli Bosnu i Hercegovinu. Gotovo! To je dio njegovog cjelokupnog političkog djelovanja, a on je to naslijedio od onog koji je danas u Haagu.

Većinu dešavanja i priče nekako svrstavamo u centre: Sarajevo, Banju Luku, Mostar. Jesmo li zaboravili na neke dijelove BiH i obične ljude?

Bio sam sa svim tim ljudima koji su do te mjere marginalizirani i otpisani da im je čak i jezik iščupan. Pokušavam im taj jezik nekom protezom vratiti u usta da nešto kažu i da vidimo u čemu je zapravo problem i ko im je to napravio. Ovdje su ljudi uzdrmani i neko im mora vratiti to samopouzdanje.

Zašto više niste član Narodne stranke radom za boljitak?

Ja sam u toj stranci prepoznao nešto što je nagovještavalo određene promjene. Ona je bila i još je u jednom segmentu jedina multinacionalna stranka u BiH.

Pa zašto ste onda istupili?

Bio sam protiv toga da budem član bilo čije stranke, jer sam smatrao da ću dati podršku svima kao što sam i davao mnogima. Oni su se svi na moje rame popeli, otišli i sjeli u fotelje. Umoran sam od tih podrški i niko ih više od mene neće moći unajmiti. Ja ću ostati i umrijeti kao vječita opozicija svima. Ja sam protiv svih i to je najbolja pozicija. Poturio sam se nekakvim interesima ljudi koji me nisu zavrijedili. Imao sam takvu podršku ljudi sa svih strana da mi politika uopće nije ni trebala u životu.

Znači zloupotrebljavali su Vas političari?

Uvijek, jer su oni mene trebali, a ne ja njih; od Saveza komunista do Narodne stranke “Radom za boljitak”. Zato neka im je sretan put, ali bez mene!

Više se nećete baviti politikom?

Ma ni pod razno. A može se dogoditi da nastupim za SDA u petak, a u subotu da nastupim za SNSD. Ko da pare, ja nastupam. (smijeh)

Za koga će narod glasati na narednim izborima? Hoće li ostati ista konstelacija odnosa?

Pa normalno da će ostati ista konstelacija kao i do sada. Oni su se dogovorili, oni su jednojajčani blizanci. Meni je već hladno po leđima od mnogih stvari.

OD ZATVORA DO LUDNICE

U novoj monodrami “Ućerivanje” Pejaković je predstavio put glavnog junaka koji nema ime. Nakon što je u “Oj, živote” bio nevin u zatvoru, navikao se na zatvorski život, i sad ne želi izaći pa napada direktora zatvora u nadi da će ponovno biti zatvoren. Ovaj put smjeste ga u ludnicu na Sokocu.

U svojoj novoj monodrami spominjete doktore. Ko su ti doktori naše svakodnevnice?

Taj naslov je proizašao kao metafora. Od prvog razreda osnovne škole, ovisno o tome koliko čovjek želi upražnjavati obrazovanje, nama ništa drugo i ne rade nego “ućeruju”. Nažalost, često nam “ućeruju” ono što nam nije potrebno. Tek toliko da ne budeš prazne glave. U osnovnoj školi se ne pobuđuje nikakav pedagoški interes kod djece, nego se nastavnici trude poslagati neke činjenice, uglavnom lažima kad je historija u pitanju i neprincipijelnošću kad je u pitanju izbor jezika, kulture i vjere. Tu se oni poleme na ta tri-četiri područja. Onda kad se budi istinski interes u srednjoj školi, umjesto da se fokusiraju na sposobnosti, oni gaze po tome da ti moraš znati jednačine, matematiku i tako dalje, a već je jasno da ti nećeš raditi taj posao i da nećeš biti u informatici.

Znači gaze, gaze, ruše i odbijaju od škole i kad mlad čovjek ode pred fakultet on ne zna đe će i onda ide tamo gdje mu je lakše. A uporedo se neprekidno iznova “ućeruje” i pune vam mozak uglavnom stvarima koje vam nikad u životu neće biti potrebne. Znači formirate se kao čovjek, pametni ste, ali tu pamet više nikom ne možete demonstrirati. I šta ćeš onda nego poludjeti. U ovoj predstavi sam nastojao povezati monodramu “Oj živote”, u kojoj je glavni lik nevin u zatvoru, i ovu novu, u kojoj je pametan čovjek u ludnici. Šta je između ludnice i zatovora? Bosna.

Biografija:

Josip Pejaković (1948, Travnik) bosanskohercegovački je glumac i dramski pisac. Javnosti je postao poznat po monodramama “On meni nema Bosne”, “Oj živote” i “O, izbjeglice”. Glumio je u brojnim televizijskim serijama i filmovima. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. U svom životu bio je član samo jedne političke partije, Narodne stranke radom za boljitak. Javnosti je poznat i po uređivanju emisije “U ime naroda” koja se emitira na BHT1. Trenutno je u penziji.