Posljednji dani juna pravi su pakao za tri vrste korisnika društvenih mreža: onih koji “skrolaju” zbog prirode posla, onih čija djeca nisu sa svim peticama, kao i onih koji uopšte nemaju djecu. Post do posta iskače, a sve same fotografije knjižica odlikaša, koje, za divno čudo – ne postavljaju mališani već njihovi roditelji!
Od kada su djeca otišla na raspust, društvene mreže su preplavljene postovima koji prikazuju đačke knjižice i ocjene djeteta. Pogađate, ako već ne znate – u pitanju su sve sami odlikaši sa primjernim vladanjem, koji se ističu samo po dobrom. Nijedna četvorka. Nijedan neopravdani izostanak. Onda shvatite da vaš mališan ima jednu četvorku i dva neopravdana, i možda vas je sramota da pričate o tome? Griješite! Za ljude koji ovo rade, i stručnjaci imaju objašnjenje i kritiku.
Psihologinja Aleksandra Janković smatra da je ovaj trend usko povezan sa neispunjenim ambicijama samih roditelja. Kako kaže, oni ljudi koji su ostvareni, nemaju potrebe da se proslavljaju preko vlastite djece.
–Dobro pitanje za te roditelje koji objavljuju fotografije knjižica svoje djece jeste – zašto nikada nisu objavili svoju? Jer je često riječ upravo o tome, da se preko djece liječe neke frustracije, kompleksi, osjećaj inferiornosti. Naravno, tu je i osjećaj ponosa, i to je svakako ispravno, jer pravo svakog roditelja je da se ponosi uspjehom svog djeteta, ali često se prelazi granica dobrog ukusa i mjere – kaže Janković.
Koliko god roditelj radio s djetetom i pomagao mu, donekle je to i njegova obaveza. Dakle, to je uspjeh djeteta, ne roditelja. Aleksandra smatra da ovo svakako nije pravi i jedini način da neko iskaže divljenje. Postoji veliki broj načina da se postigne mnogo bolji efekat, a da niko ne “zamrzi” to dijete, niti počne da ga zadirkuje jer se njegovi roditelji hvale njegovom knjižicom “na sva usta”, kao i da se roditelji djece koja nisu savršeni odlikaši ne osjećaju manje vrijednim i lošijim.
–Uz dužno poštovanje roditeljima, njihovom zalaganju i podsticanju, mislim da to jednostavno nije pravi način iskazivanja divljenja, nego je više u pitanju takmičarski poriv da se drugima pokaže šta mi imamo, a drugi nemaju – objašnjava Janković.
Život je mjerilo inteligencije, kako i sama kaže, svako čudo traje tri dana. Pred nama je sezona odmora, ljetovanja, pa će društvene mreže biti preplavljene fotografijama sa ljetovanja.
–Djeca to puno bolje znaju kategorizirati, nego roditelji. Često djeca onih roditelja koji ne spadaju u kategoriju omiljenih, najboljih, znaju duhovito se osvrnuti na to što rade mame i tate čija su djeca favoriti. A svaki roditelj koji je u poziciji da mu dijete nije sa svim peticama i najbolje, mora svom mališanu objasniti da najbolje mjerilo inteligencije nije ta knjižica, nego nečiji život. I sam Veksler je rekao: “Život je krajnje mjerilo inteligencije”.
Tako da je sasvim izvjesno da će se u ovim situacijama lošije osjećati roditelj, nego dijete. Djeca to sve uspješno kanaliziraju. A savjet za roditelje je najjednostavniji mogući:
–Odgovor na sve ovo ne treba biti ni agresivan ni zloban. Recite “svaka čast, svu sreću vam želim, važno je da su nam djeca zdrava i da zajedno napredujemo”, i to je to. Dovoljno je da čovjek pohvali tu djecu i roditelje, i time jasno skrene pažnju da ova vrsta takmičenja zaista nije neophodna – zaključuje psihologinja Aleksandra Janković.
Idijotarija
Bez “j”
Idiot si bez j