Rukija Osmanović iz Višnjeva kod Travnika od svoje rahmetli majke naučila je tkati i plesti, a ovim zanatom bavi se više od dvadeset godina.
– Kada starina ode, otići će i zanat. Slabo omladina hoće da uči, a ko hoće, nije teško naučiti – priča Rukija.
Ova vrijedna žena tka ponjave, staze, razne prostirke, plete pojaseve, džempere, vunene čarape, kape, te pravi jorgane.
U svojoj maloj radionici vunu od ovce pramenke pretvara u umjetnost koja ima praktičnu primjenu.
Vunu iščešlja, pa pripremi za dalju upotrebu. Najviše su joj se, kaže, u posljednje vrijeme tražili jastuci punjeni vunom, te jorgani.
– Vunene čarape koštaju pet maraka, a voljela bih da su skuplje jer treba dva dana tri da se završe. Za vuneno ćebe treba 15 dana. Veliki vuneni jorgan je 120 maraka. Vuna je zdrava i dosta je tražena. Borim se i radim i imam – kaže Rukija.
Hadži Fatima Ramić-Ramićka je bila institucija puračke čaršije. MOJA nena koja je,živjeci u našoj kući, postala i ostala dijelom porodice.Nena, koja je moju sestru i mene pazila onako kako se rođena djeca vole.Uspomene na nju žive duboko u meni. Nema dana da ne vraćam uspomene na Ramićku. Jedna od njih bijaše i jedna žena koja bi dolazila kod Ramićke,razapinjala stan i tkala prelijepe bosanske ponjave . Ovaj zanat je zaista rijetkost i trebalo bi ga očuvati kao tipičnu bosansku umjetnost,dok je još Rukija zdrava i živa . Još nosim Rukijine vunene čarape koje dobih na poklon od mojih prijatelja i komšija.Griju tijelo i dušu. Živa i zdrava bila,Rukija !