U ruci držim fasciklu, a u njoj je potvrda o smrti meni najmilije i nikad prežaljene majke. Čekam u redu da mi izdaju njen rodni list, kako bi je u matičnom uredu u Tuzli ispisao iz evidencije živih insana.
Besposlen u tom trenutku, matičar sa susjednog šaltera me pozva i pita, šta ste vi trebali gospodine. Objasnih mu i on mi vrlo brzo izdade rodni list, pritom me uputi na još dva šaltera prije nego što postane validan i važeći. Vrlo brzo sam bio u matičnom uredu u Tuzli, dobio sam broj devet i stao pred vrata broj dva. Na sreću, nisam dugo čekao, brzo sam došao na red i uredno prema uputama, predao potvrdu o smrti kao i rodni list. Matičarka me za trenutak razočara, ova vaša potvrda o smrti, kod mene još nije stigla, nema je u računaru gospodine, reče mi. Ne poznavajući administrativne procedure, nisam skontao da li je to ista potvrda koju su i meni izdali. Predpostavljam da je administracija UKC-a Tuzla, istu tu potvrdu trebala dostaviti i matičnom uredu.
Zabezeknuto sam gledao u ona svoja dva papira i opet mi nije jasno, razmišljam, nema nikakve logike da me vrati. Prekide me matičarka u razmišljanju i upita odakle sam. Ja joj s uzdhom odgovorih, iz Gnojnice. Mogu vam učiniti uslugu, reče nakon kraćeg razmišljanja, pokušaćemo završiti, ako iskopirate ovu potvrdu o smrti, da niste uzalud došli, da se ne vraćate kući. Odmah sam pomislio, naša posla, uobičajena, s razlogom, nama svojstvena priča, sve se može kad se hoće. Naravno prihvatio sam, ali kopir aparata nema u opštini, a nema ni u okolini, u potrazi za kopir aparatom stigao sam do tržnog centra na Brčanskoj Malti. Vraćam se do ureda i matičarka počinje unositi podatke iz rodnog lista. Na kraju rodnog lista u jednoj zabilješci sitnim slovima pisalo je neko drugo slično prezime, a za matičarku je to problem i ne može da prihvati takav rodni list, mora se izvršiti ispravka i ponovo doći sa ispravnim rodnim listom reče ona. Bez obzira što je to ispis iz evidencije živih, meni je veoma žao, ali rodni list mora biti ispravan, kategorična je matičarka.
Nije mi bilo svejedno, odmah sam se vratio do matičnog ureda u Lukavcu i zatražio ispravku rodnog lista. Iscrpljen i umoran slušao sam pravdanje matičarke iz Lukavca. Tipično Bosanski, uvijek je neko drugi kriv, evo pogledajte gospodine, knjige su veoma stare i ovdje je nečitko napisano prezime, pravda se matičarka. Djeca koja su ovo prepisivala, tako su pročitala i upisala. Vjerovatno je mislila na pripravnike koji su u opštini odrađivali pripravnički staž. Za ovu ispravku bi se morao uputiti zahtjev, ali da vidimo, pokušat ćemo to nekako ispraviti, kao da je pričala sama sa sobom matičarka iz Lukavca. Susjedni matičar, koji mi je izdao prvi rodni list, nudio mi je neko ime, kojem bi se ja trebao obratio u Tuzli i da bi mi taj neko, to bez problema riješio. Nevjerovatno, zaista razočaravajuće, želio sam samo ispravan rodni list i da kao građananin tu proceduru završim na naj-normalniji način.
Dobio sam sa ispravkom, novi rodni list i odmah se uputio u matični ured u Tuzlu. Brzo sam stigao, pred vratima je stajala jedna žena, a na vratima je zalijepljen papir na kojem je rukom ispisano – Pauza od 12,05 – 12,35. Žena ispred mene je stalno gledala vrijeme na svom telefonu, reče da je iz Dubrava i da je tu zbog ispravke jednog slova na nekom dokumentu. Sad ću ja ući, reče žena, obraćajući se meni, pauza je završena, već je 12 i 36 minuta. Tako je i bilo, žena je pokucala i upozorila da je već 12 i 36 minuta, a odgovor je bio očekivan, sačekajte gospođo. Nije ovo Japan, kratko sam prokomentarisao. Nedugo zatim izašla je jedna starija gospođa i s vrata strgala papir s natpisom pauza. Matičarka je izašla i pozvala mene da uđem, iako je pomenuta gospođa, koja je upozorila na vrijeme bila ispred mene. Bilo je neugodno i mučno biti u kancelariji matičarke koja je bila puna dima, a nije prozračena od kafe pauze.
Ponovo se detaljno pregledava rodni list i opet se nalazi greška, u zaključku rodnog lista opet stoji neka rečenica koja je trebala biti ispred predhodne rečenice ili nije uopšte trebala biti napisana, tvrdi matičarka u Tuzli. Konsultuje se sa kolegicom i utvrđuje da ne može prihvatiti ni ovaj rodni list, mora se izvršiti ispravka, opet je kategorična matičarka u Tuzli. Gospodine morate ispraviti rodni list i dođite sutra, ili danas, ako uspijete stići do kraja radnog vremena. Tuga, bol, bijes, sve me u jednom trenutku preplavilo, osjećao sam se tako ništavno, bijedno i poniženo. Bio sam kao vulkan, sve u meni je ključalo, samo zahvaljujući svojoj tek sahranjenoj majci, sabur je prevladao i nije došlo do erupcije. Ponovo sam krenuo za Lukavac, odlučan da završim započeto. U matičnom uredu u Lukavcu ponovo ista priča, matičarka kao i njen kolega djeluju iznenađeni i negiraju da postoji greška u rodnom listu, kritikuju matičarku iz Tuzle, zašto me maltretira i kako to postupa sa građanima. Pitaju se šta ispraviti na ovom rodnom listu, napokon su se usaglasili, rodni list je napokon ispravljen, a u zabilješci rodnog lista, sporne rečenice više nije bilo. Sa najnovijim rodnim listom ponovo krećem za Tuzlu.
Iscrpljen, umoran, dotučen,ponižen, sam u autu, vozim se do Tuzle, a suze su same liju niz obraze. Ponos je povrijeđen, ničim ovo nisam zaslužio, a još manje moja majka, vrsta greške na njenom rodnom listu za nju je sada potpuno nevažna i nebitna. Kada bi živima posvetili ovoliko pažnje, ovakvih ispravki uopšte nebi bilo, greške nebi ni postojale. Svašta mi prolazi kroz glavu, pravi košmar mi je u glavi. Glava puca od smrada dima jeftinog duhana koji se i te kako osjeti po hodnicima i jedne i druge opštine. Ko zna više,važi li ovdje i zašto se ne provodi zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima i javnim institucijama. Sparina i dim smrdljivog duhana, skoro me ošamutila, evidentno je uticala na mene i onako prilično iscrpljenog i umornog .Tako već treći puta dolazim pred vrata matičnog ureda, pred vratima nema nikoga, provjeravam ima li koga unutra, a ono vrata zaključana. Nisam zakasnio i džaba sam došao, vjerovatno su ranije napustili radno mjesto, pomislio sam. Obratio sam se portiru i pitao hoće li se neko vraćati u kancelariju broj dva. Malo mi je laknulo kada mi je rekao sigurno hoće i da su tu negdje. Ubrzo se matičarka pojavila, pitala me dali sam završio i šta su mi rekli u Lukavcu.
Tipično Bosanski, prenose odgovornost na vas i da me vi ovdje maltretirate bez razloga odgovorio sam. Rekla je i da će vas nazvati da vam to lično kaže, dodam ja, baš onako kako je i kazala. Matičarka iz Tuzle, malo ljutito i povrijeđeno reče, nije me zvala, ali sad ću ja nazvati nju. Zaista je nazvala i odmah dobila vezu, telefonski duel dvije matičarke bio je direktan i prilično oštar. Matičarke i Sabina i Haziza koliko sam razumio, tvrde da nisu pogriješile i da su obje u pravu. Nije bilo teško primijetiti i zaključiti, da između njih postoji komunikacija i da su matičarke mogle uspostaviti komunikaciju i posle prve uočene greške i sigurno bi bio pošteđen za jedan krug i svega onoga što je pretrpio moj organizam. Sreća treći rodni list bio je uredan, možda je i bila kakva greškica, moguće da je promakla posle telefonskog duela i kratkog uzbuđenja matičarke. Skoro na kraju radnog vremena smo i to okončali, matičarka je završila ispis. Konačno sam preuzeo sam Izvod iz matične knjige umrlih. Dvije matičarke su me potpuno stavile pod svoju kontrolu i dovele u situaciju da se osjećam tako bijedno, ponizno, povrijeđeno i da osjetim sve vrste unutarnje, ljudske boli. Sada sam potpuno uvjeren u istinitost brojnih priča, doživljaja i iskustava mnogobrojnih građana. Čini mi se da ne poznajem insana koji na nekom od svojih ličnih dokumenata nije ispravljao tuđe greške. Građani na žalost trpe velike štete, neugodnosti i vanredne, nepotrebne troškove. To se događa svakodnevno, a niko ne reaguje.
Nema odgovornosti, nema sankcija, nema čak ni ukora. Pojedini podobni činovnici, ničega i nikoga se ne boje, ne podliježu nikakvoj kontroli, niti odgovornosti, nikoga nije briga znaju li ili neznaju raditi svoj posao. Potpuno su zaštićeni od svojih nadređenih, štite ih od svih i svačega i oni uopšte ne moraju strahovati za svoje radno mjesto. Mogu građani zapaliti i sve zgrade i sve institucije, ali nikada neće promijeniti birokratsku ljudsku svijest, radničku kulturu, kulturu rada,reda, ponašanja i ophođenja, posebno u javnim institucijama. Neko mora biti odgovoran i snositi odgovornost za svakodnevna, brojna maltretiranja građana od nesposobnih, bahatih, podobnih činovnika, koji ni krivi ni dužni ispaštaju i skupo plaćaju tuđi nemar i nerad. Uredno čuvam kopije važećih i nevažećih rodnih listova i zbog svega onoga što su mi priredile matičarke, kao i na osnovu onoga što propisuje pravo i zakon, ovaj slučaj najvjerovatnije će dobiti i svoj sudski epilog.
Zaključak je dobar. Ne treba paliti zgrade nego ljude 🙂
Zalosno ali istinito.
Tako je Mujcinovicu,dok ne pocnu padat mrtve glave nema života u našoj zemlji.
jos ako si demobilisani borac to je slag na tortu drug . Tako ti je to kada nasi strucnjaci nemogu da uvezu jedan sistem da naprave jednu bazu podataka pa da imas sve informacije na jednom mjestu .A kamera te slika u Sarajevu i oni te odmah nadju kada njima treba , dobro da su se sjetili za ove trajne rodne listove skontali su izgleda da nema teorije da smo se radjali svakih 6 mjeseci svaka im cast .Sram me je sto sam dio ovog sistema i sto nemogu nista da uradim da ga promijenim
Autor ovog teksta je ukazao na niz propusta današnjeg sistema, počevši od neznanja ili ne snalaženja u radu, (ne postojanje želje za efikasnijim radom), ne poštivanje zakona, (u ovom slučaju o pušenju), ne komuniciranje između osoblja u želji za efikasnijom uslugom građanima, samovoljno određivanje vrste i vremena pauze, neljubaznost i nametanje koruptivnog načina rada, do kopir aparata koji vjerovatno postoji u ustanovi, ali nije za
građane. Sve ovo skupo košta građane, stiče se utisak da sistem ovo namjerno radi, ogroman broj grešaka za većinu građana ukazuje kao prikriveni, izmiišljeni PDV građanima, jednostavno – pljačka sistema.
Mujcinovicu kada ces nas povesti? Ti prvi mi iza tebe.