Sjećanje na dva jarana: Peru obućara i Edu dimnjačara

2 min. za čitanje

9. Januara 2017. godine napustio nas je poznati lukavački dimnjačar Aličehajić Edhem zv. Čađo.

Povodom njegove smrti i prijateljstva sa poznatim lukavačkim obućarom Perom, gospođa Viktorija Ibrahimagić Perković, kćerka lukavačkog obućara, napisala je tekst koji smo tog dana objavili na našem portalu.

Danas, nešto više od dvije godine tekst ponovo objavljujemo za sjećanje na dva jarana:

Stari Lukavčani sigurno pamte ova dva jarana, Pero obućar i Edo dimnjačar. Takvih jarana je sve manje. Uljepšali su moje djetinjstvo i dali uzor, šta je to prijateljstvo. Kada bi poslije koje čašice zapjevali, bilo bi to uvijek : “Pod Tuzlom se, zeleni merajaaaaa…“.

I uvijek samo to, taj početak. Nisam ni znala ima li ta pjesma još teksta. Nije bilo ni važno. To je sevdah. Ta milina i ta sjeta, više nije ni trebalo. Moj tata je već odavno napustio ovaj svijet, a Čađu smo ispratili juče.

U mraku bivše nam domovine, ova dva drugara su proslavila svaki Bajram i svaki Božić zajedno. Dijelili smo zajedničke nedjeljnje ručkove i uživali u druženju. Nama Perkovićima i njima Aličehajićima nikada nije zasmetalo što se Ružica krsti i što Paša klanja.

Smijeh je uvijek tekao u potocima kada se jarani sastanu, a tatina radnja bila je zborno mjesto za mnoge zanimljive likove i njihove priče. Kada se tata teško razbolio, njegov drugar ga je svakodnevno obilazio i još postao njegov brico. Dolazio je i doktor, medicinari, ali niko nije donosio olakšanje i nadu kao Čađo. Ne znam koliko je još biciklista poput njih, na crnom rogovom biciklu i u šoferskom kožnjaku, ostalo u našem gradu. Ne mnogo. Čini mi se da je većina odlučila zapedalati jako, jako, izdići se iznad ulica iznad krovova, iznad grada i na svojim biciklima voziti nekim drugim stazama, među zvijezdama.

Podijeli ovaj članak
15 komentara