Sedam i po miliona minuta – Trideset Bajrama – Huso

Ramazanski Bajram 2020. godine

Ovih dana će otkucati i proći, sedmoipomilioniti minut od momenta, kada nas je napustio Huso. To je bio moj radni kolega, a osim toga i suprug i otac i sin i prijatelj i šta sve još ne. Udarilo ga je iznenada, da se nije mogao odbraniti. I preselio se na drugi svijet. Prerano!

Međutim, neki ljudi ostave trag u životima drugih, bez obzira koliko su boravili u istim. Stoga sam se prisjetio pisma, koje sam za njega napisao, nakon potresne vijesti, koja nas je sve pogodila.

Piše: Nazif

April 2006. godine

Dragi moj Huso,

Tamo negdje u februaru 2004. godine, blizu zidina babilonskih, u srcu Iraka, imao sam Te priliku sresti, prvi put u životu. Vidi ljudine, rekoh u sebi, i nakon par običnih riječi, pružih Ti ruku. Uvijek sam mislio da imam velike šake. Međutim, prilikom rukovanja s Tobom, osjetio sam se kao dijete, koje se pozdravlja sa nekom odraslom osobom. Čovječe, kolika je to šaka bila. Nije mi trebalo puno vremena, provedenog u Tvojoj blizini da spoznam, da se iza ogomnog čovjeka krije jedna dobra i časna duša i nadasve sjajna i vrijedna osoba, koja na najbolji način predstavlja svoju familiju. Ljudina u pravom smislu riječi. Poznavajući Tebe i Tvoje vrijednosti, zaposleni iz ostalih kompanija, koji su došli sa različitih kontinenata, su nas Bosance, više cijenili.

Sjećam se takođe iznenadnog paketića za Bajram, koji si mi poslao u novembru 2005. Otvorih ga tada i vidjeh lokalne baklave. Pozvah te, rekoh hvala i naglasih, da je na mene red sljedeći put, a ti šeretski reče: “Ne moraš poslati meni Nazife. Znaš kako to ide kod nas, kupi ih, pa daj onima koji imaju manje od tebe”. “Hoću”, obećah.

Iako smo često pričali o raznim temama, i nekoliko puta zajedno obilazili babilonsku zaostavštinu, jedan drugi događaj će zauvijek ostati urezan u mom pamćenju:

Dogovorismo se jednog dana, da u velikoj sali za rekreaciju, poslije posla, odigramo koju partiju stonog tenisa. Nadali smo se takođe, da to veče neće biti gužve. Dođoh prije Tebe i vidjeh, da su oko stola sve sami Rumuni. Pričale su se priče da dobro igraju, ali sam ih tada prvi put imao prilike gledati. Stadoh sa strane i vidjeh, da dvojica od njih igraju, zaista dobar stoni tenis. Što bi rek’o moj komšija: “K’o da su ih Kinezi pravili”. Jedan od njih, nizak, eksplozivnih pokreta i fokusiran na partiju, bio je za mene najbolji igrač koga sam ikada uživo gledao. Lakoća kojom je igrao je bila nevjerovatna. Izgledao je poput nepobjedivog generala, koji sa pola snage dobiva svaku bitku.

Kako je igra “Pobjednik ostaje za stolom” odmicala, i mene zapade red da odigram sa tim Mao Ce Rumunom. Partija poče. Kako je samo čovjek igrao. Servira, a ja ne umijem ni da prebacim loptu preko mrežice, pa makar završila i deset metara od stola. Nakon pet njegovih servi, vodi glatkih 5:0. Dođe red na moju servu. Ne stignem ni servirati, a loptica se već vrati na moje polje i to zakucana. Pri jednoj od mojih servi, loptica slučajno zakači ivicu stola i dođoh do prvog poena u meču… Srećom, agonija je kratko trajala. Čovjek lagano privede meč kraju i ja ostadoh odličan tj. osvojih ukupno pet poena u cijeloj partiji. Da sam bio mlađi, vjerovatno bi me tih 21:5 ubilo u pojam, ali sam tada sebe ubjeđivao, da je to ipak samo igra i ništa više.

Nije prošla ni minuta, kako sam neslavno završio svoju partiju, a Ti se pojavi na vratima sale. Na Tvoje obično pitanje da li sam igrao, krenuh da opisujem svoju herojsku borbu protiv Mao Ce Rumuna, koji je po mojim riječima imao podršku dvadeset frenetičnih navijača oko stola, a ja sam još bio nezagrijan. Još se čak i pohvalih kako sam, bogati, izvukao sjajnih pet poena.

Prođe petnaestak minuta i dođe Tvoj red. Vidjevši koliki si, oko stola se skupiše svi Rumuni iz sale. To je bila najposjećenija partija do tada, a njihov najbolji igrač je bio spreman za još jednu rutinsku pobjedu.

Partija krenu. Ti počinješ nezagrijan i nakon Tvojih pet servisa rezultat je 1:4. Dođe red i na Rumuna koji odservira pet komada i već je neugodnih 8:2 za njega. Bacam oko na grupu Rumuna koji plješću i likuju. Vidim i da Te nekako ispod oka i podsmješljivo gledaju. Ugrizoh se za jezik, da nešto ne opsujem. Razmišljam u sebi, kako bi bilo dobro, makar da izađeš iz “male”, jer sam se ja sa onih pet poena baš osramotio. Sljedećih pet servi su Tvoje. Udarci koje upućuješ postaju sve jači i precizniji i ja shvatam da početna nezagrijanost prolazi. Dolaziš do 10:5, ali slijedi njegovih novih pet servi. Čovjek vraća na 6 poena razlike i tih mi se 13:7 čini, kao prednost dovoljna za njegov trijumf. Ali, Ti se ne predaješ. Serviraš sve bolje i bolje i osvajaš tri poena zaredom. 13:10 je, ali dvije loptice za hvatanje priključka, odlaze tik pored stola. Rumun vodi 15:10 i ponovo ima veliku prednost. Nakon toga se igra poen za poen 15:11, 16:11, 16:12, 17:12, 17:13. Četiri poena prednosti u partiji do 21, čine situaciju gotovo bezizlaznom, pogotovo kada je onakva igračina s druge strane. Ne predaješ se! Serviras i smanjuješ. 17:14, 17:15. Svaki je poen važan, ali Rumun fantastičnim udarcem dolazi do 18:15. Još po jedan poen odlazi na svaku stranu i 19:16 je za Rumuna.

Pet posljednjih servisa, on će imati. Niko još uvijek ne sluti dramu, a ja, za svaki slučaj, stežem svoje šake. Rumun servira, i loptica ide na Tvoju bekend stranu. Poput mačke se izmičeš za forhend i šalješ neodbranjivu dijagonalu. 19:17 je, i dotada glasni Rumuni se uskomešaše. Još jedan servis na tvoj bekend, udaraš slajs i Rumun je iz sve snage zabija u mrežicu. 19:18! Ja stežem svoje palčeve sve jače i jače. Nema se vremena za razmišljanje, jer slijedi nova serva. Rumun felšira lopticu, da mi se čini kao da klizi po stolu. Bekendom samo dodiruješ istu, koja prelazi tik iznad mrežice i pada sa lijeve strane stola. Rumun je krajnjim naporom, skoro sa poda vraća na sto, i BUUUUUUUUM 19:19. Mao Ce Rumun je nije ni vidio, kako je samo prozujala po sredini stola. U tim trenucima sam toliko stegnuo svoje palčeve, da su mi šake skroz ublijedile.

Živim za sljedeći poen. Serva, bekend, forhend, forhend, udara se loptica iz sve snage. Rumun ti šalje loptu na bekend stranu. Ti postavljaš ruku kao da ćeš mu vratiti na bekend i u posljednji čas, iz zgloba, mijenjaš položaj reketa. Neodbranjiva paralela te dovodi do meč lopte na 19:20.

Ruke mi se znoje od uzbuđenja i u sebi govorim: “Samo još jedan poen Huso, samo još jedan poen majstore!”. Gledam sve one Rumune oko stola i pobjeda itekako dobija na značaju. Noge mi se tresu i srce mi, sa preko 120 otkucaja u minuti, lupa kao ludo. Rumun baca lopticu u vazduh, servira i poen kreće. Loptica ti pada na forhend kojim beskompromisno i iz prve neodbranjivo udaraš i vazduh zapara moj urlik: TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO! 19:21. Pobjeda!!

Skačem sa svog mjesta nekontrolisano vičući: Bosnia and Herzegovina, Bosnia and Herzegovina. Stegnute pesnice su visoko u vazduhu. Rumuni gledaju u svog pulena i ne mogu da vjeruju šta ga je snašlo, a ja i dalje urlam. Ti me ne možeš prepoznati. Dok ovo pišem suze mi teku niz lice, jer se sjećam kako sam skačući oko stola upirao prstom u Tebe i galamio: TOOOOOOOOOO HUSOOOOOOOOOOOOO; TOOOOOOOOOO HUSOOOOOOOOOO. Svi su me u sali zbunjeno gledali, a meni je srce i dalje lupalo. Istog momenta sam znao, da će taj mali sportski događaj, zauvijek ostati u mom sjećanju, zajedno sa Papetovim golovima, Kinđetovim asistencijama i Neninim tricama.

Koliki si heroj, u mojim očima u tom trenutku bio, to nikada nisi mogao ni zamisliti. Moram naglasiti i da si bio toliko skroman, da o toj veličanstvenoj pobjedi, ljudima nisi nikada ni pričao. Za mene si tada bio nepobjediv.

Danas još uvijek ne mogu da vjerujem, da je došla jedna partija koju nisi mogao pobijediti. Nije ti dalo da je završiš. Iako si uvijek imao snagu za preokrete, nije Ti bila pružena ni minimalna šansa. Partija nije bila fer!

Uvjeren sam da će Tvoja porodica, zauvijek pamtiti i cijeniti, sve što si radio za njih. U njihovim srcima će ostati i sva Tvoja odricanja. Radio si ponekad poput nekakvog roba i 15-16 sati dnevno, sve sa ciljem, da njima bude bolje. Koliko si samo puta i otišao na posao i vratio se sa istoga po mraku. Svojim si najbližima omogućavao bolji život i činio sve da budeš uzoran muž i otac. Bićeš njihov heroj zauvijek.

Nećeš biti zaboravljen!

Tvoj Nazif

Ramazanski Bajram 2020. godine

Prođe od tad’ i dvadeset devet Bajrama, a ja svaki put radim ono što sam Husi obećao. Tako će biti i ovaj trideseti. Odoh kupiti i podijeliti lokalne baklave, onima koji imaju manje od mene.

Dragi Huso, nisi zaboravljen!