Po svojoj velikoj stručnosti bio je poštovan u Fabrici, a po svojim karakternim osobinama – dobrodušnosti, skromnosti i spremnosti da svakome pomogne koliko može bio je izuzetno cijenjen u Lukavcu.
Inženjer Slipičević bio je rođeni Mostarac, od oca Ibrahima, trgovca i majke Zejne iz poznate mostarske obitelji Trbonja. Sin njegove sestre Dudke, Haldun – Leo Hrvić bio je poznati nogometaš Veleža, a kasnije i zagrebačkog Dinama.
Mustafa je završio mostarsku Gimnaziju 1918. godine, a pošto je veoma dobro učio i pošto mu je dobro išao njemački, otac je odlučio da ga pošalje u Beč na studije. Još je i tada važila uredba Austro-Ugarske vlade u trajanju od sto godina, koja je donešena 1903. godine, da mladići iz Bosne i Hercegovine mogu besplatno studirati u Beču (važila je upravo sto godina do 2003.), no valjalo je u Beču plaćati smještaj, pa je Mustafa zahvaljujući očevom novcu to sebi mogao priskrbiti.
U Beč je Mustafa otišao sa svojim najboljim prijateljem Josipom Josom Sliškovićem. Čitavo vrijeme školovanja družili su se i čak oba pjevala u crkvenom horu u kvartu u kojem su stanovali.
Za uzvrat Joso bi, kada bi dolazili na ferije u Mostar, uz dozvolu imama jedne mostarske džamije, pošto je imao lijep bariton i znao prigodne sure iz Kur’ana, sa munare pozivao vjernike na molitvu!
Elem, Mustafa je na vrijeme i sa uspjehom završio elektrotehnički fakultet i sa uspjehom se oženio Bečlijkom Herminom Schindler, kćerkom krojača koji je imao radnju u blizini Mustafi nog stana. U Beču su se i vjenčali. Poslije vjenčanja Hermina i Mustafa dolaze u Mostar zatim se sele u Sarajevo, gdje je inženjer Slipičeveć radio u Elektrani. Poslije rata dolazi u Tuzlu, gdje je deset godina direktor tamošnje Elektrane, a onda 1955. dolazi u Lukavac, u Fabriku gdje dobija odmah mjesto tehničkog direktora.
Zanimljivo je da inženjer Mustafa Slipičević nikada nije bio u Partiji, a kao takav dobiti mjesto tehničkog direktora u Fabrici bilo je pravo čudo. Mustafa je svoju ženu Herminu zvao Mina, ali mu ona nije ostala “dužna” – prvi njihov sin dobio je ime po ocu, ali ga je Hermina – Mina zvala Pipi, drugog je Mustafa nazvao Burhanudin ali ga je majka zvala Hardi.
Mnogi Lukavčani zapravo i nisu znali njihova prava imena.
Pipi danas živi u Venecueli, a Hardi u Tuzli sa svojom ženom Emirom Hrvanović, sestrom Muradifa – Mureta Hrvanovića koji je bio dugogodišnji vozač direktora Fabrike i sportski pilot.
[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba[/pull_quote_center]
