Momci s Rive

Nakon što je Lukavčanin Antonio Đaković osvojio Europsko prvenstvo u plivanju, naš čitatelj napisao je priču koja opisuje Lukavac i život i plivačima na našem bazenu 1986. godine.

Kako to, da je jedan momak porijeklom iz Bistarca počeo da se bavi plivanjem i postao najbolji? Naravno, sve ima svoj razlog…

Piše: Nazif

Juli 1986. godine.

Na našem bazenu treba da počne, Prvenstvo Bosne i Hercegovine u plivanju, u kategoriji do 16 godina. Vrijeme, zbog mazije, više pogodno za raspalit’ roštilj, dok je temperatura vode prava plivačka. To u praksi znači, da bi nekima voda te temperature bila hladna i za popiti, a takmičarima je valjalo plivati u njoj. Navijači i rodbina u džemperima, a plivači još uvijek ne vjeruju šta ih je snašlo. Razgovarajući između sebe, u najavi psuju mater onima, za koje znaju da će namjerno imati pogrešan start, i natjerati ih da zaleđeni, još nekoliko dodatnih sekundi, stoje na startnom bloku. Eh, ta stara pravila…

Rođak i ja štopamo. Ja sam zadužio četvrtu, a on petu stazu, čisto da se zna ko je stariji. Zlatno doba ručnih štoperica još uvijek traje i spremajući se za sudar titana obojica znamo, da kao domaćini, imamo šansu. Briljantna generacija Galeba Koksare pliva najprije protiv Plivačkog kluba Bosna Sarajevo. Gosti su veliki favoriti, i u svim disciplinama imaju bolja vremena od naših delfina. S druge strane, naši plivači imaju samo jedan cilj. To je: Razvaliti Sarajlije i uzeti prvo mjesto u muškoj konkurenciji, jer će se kockice, na ovakav način, za nas Sođane, teško ponovo sklopiti. Njihov najbolji plivač i kapiten je Baralić i svima nam skače po ganglijama. Iz njegovih usta izlazi pregršt neumjesnih i nepriličnih komentara o našoj čaršiji i plivačima. Ubio se za bacanje sihri. Gutamo i idemo dalje.

Momci s Rive su spremni. Sejbin, Jovandeka, Co, Đakara i Nedim se istežu pored bazena i koji minut kasnije, takmičenja kreću.

Počinje neviđeno ludilo u bazenu. Trka za trkom, a naši konstantno slave. Kraul, delfin, leđa, štafete… Pobjeda za pobjedom. Sejbin pliva k'o nenormalan. Mi sa strane komentarišemo, da će iz devet trka sigurno osvojiti deset zlatnih medalja. Co spaja dvostruku krunu na leđima, Nedim pomaže u štafetama, ali ovaj tekst je tu samo zbog trke na 100 metara prsnim stilom…

Sarajlija je u četvrtoj stazi dok je Jovandeka, naš prvi prsaš u drugoj. Na 4×100 mješovito su nakon poravnatih leđa, njih dvojica u skoro isto vrijeme završili drugu izmjenu. Međutim, Sejbin je na delfinu napravio toliku razliku nad Jankom, da je Nedim samo rasplivao zadnju stoju za najsjajnije odličje. Spomenuti Baralić, najbolji sarajevski kraulaš, ga nije mogao stići. Ko prati plivanje zna, da je Sejbinova žrtva, Janko Gojković, naš trostruki olimpijac iz posljednje dekade prethodnog vijeka.

Tamo negdje u osmoj stazi se koncentriše Đakara. Svi znamo da mu je uvijek hladno i prosto se čudim da nije ponio pernatu jaknu od kuće. Međutim, ni moj periferni vid mu ne pomaže da mi uđe u kadar, jer smo svi koncentrisani na drugu i četvrtu stazu. Na Đakaru niko ne računa, jer je potpuni autsajder!

Trka kreće. Sarajlija pliva brzo, a Jovandeka ga prati. Iznenađujuće je izjednačeno i nekoliko plivača je jako povuklo prvih pedeset metara. Nakon okreta se situacija kristališe. Sarajlija i Jovandeka su se malo odvojili, dok ostali zaostaju. Gostujući plivač grabi prema cilju, dok Jovandeka, vidjevši da trka ne ide u željenom smjeru, povećava broj zaveslaja na maksimum. Posljednjih 25 metara pažnju mi skreće, neuobičajena galama naših navijača, jer Jovandeka ne stoji najbolje. Okrećem glavu prema osmoj stazi. Tu spazih Đakaru, koji se sa Sarajlijom smjenjuje u vodstvu. Svojim duuuuugim rukama Đakara, u savršenom ritmu isplivava, posljednjih dvadeset metara. Činilo mi se tada, da zbog svog raspona ruku, on to radi poput albatrosa i da svakim zaveslajem može dodirnuti protivnika u susjednoj stazi. Pokušavam da sa svoje nepregledne pozicije uhvatim, ko će prvi dodirnuti ivicu bazena, ali mi položaj tijela i sudijska obaveza prema četvrtoj stazi, to ne dozvoljavaju. Koncentrišem se na Sarajliju, dok mi iskustvo govori, da će razlika u vremenu između nosilaca medalja, biti u stotinkama. Moje zaustavljanje štoperice se stapa sa erupcijom oduševljenja publike, jer naš autsajder Đakara, otima zlato favoritima. Rođak i ja se pogledasmo. Niotkuda izleti: Jesi li vidio šta Đakara uradi!?

Juli 2019. godine.

Zvoni telefon. Rođak iz pete staze sokoćalom premošćava 4,300 kilometara i pozdravlja. Na moje otkud ti, on reče: Jesi li vidio šta Đakara uradi! Sijevnu déjà vu u mojoj glavi, uz komentar, pa šta će sad da uradi osim da obuče jaknu, jer mu je sigurno zima. Dok je on meni objasnio, da je Đakarin Mali upravo uzeo zlato na Evropskom prvenstvu u plivanju i da je stavio Bistarac na plivačku mapu Evrope, ja sam još uvijek emotivno preživljavao onu sreću iz jula prije trideset i tri godine, kada nam je jedan autsajder pokazao, da su čuda moguća i da samo treba vjerovati i biti uporan u onome što radiš. Do kraja trke!

Baš tako je Đakarin Mali otplivao ovaj put. Pun vjere u sebe i svoje mogućnosti, plivajući u svom ritmu od starta do cilja i na Đakarin način otimajući favoritima već proslavljeno zlatno odličje.

Sine, svaka Ti čast! Ponosni smo na Tebe!

Uzgred, da bi priča bila kompletna, moram vam reći da smo, prije trideset i tri godine, barali Karalića i kompaniju i da su naši, Momci s Rive, uzeli ono dugo očekivano zlato u muškoj konkurenciji. Aferim!

Nazif