Naravno u izgradnji pekare sudjelovala je Fabrika, a pekaru je držao Josip Diebalo.
Njegovi današnji potomci ne znaju da li je i koliku rentu Diebalo plaćao Fabrici za zakup prostora, no zna se da je stanovao u stanu koji je bio iznad pekare.
Pekara se nalazila u prvoj kući s desne strane u ulici koja vodi od vodoskoka ispred Fabrike do Partizana.
Josip Diebalo je sa suprugom Karolinom u Lukavac došao iz Bjelovara poslije Prvog svjetskog rata. On se zapravo prijavio na natječaj kojeg je za kuhare i pekare raspisala Fabrika i jedno vrijeme je i radio kao kuhar u Fabrici, a nešto kasnije je otvorio privatnu pekaru.
Osim veoma ukusnog bijelog kruha, te zemički i kajzerica, majstor Diebalo je pravio i razne kolače koji do tada nisu bili poznati domaćem stanovništvu, kao što su makovnjača, orehnjača itd.
Djeca onih koji su radili u Fabrici znali su kada je plata jer su tada njihovi očevi kući donosili Diebalov bijeli mirisni kruh. Josip Diebalo je imao dvije kćerke – Mariju i Terezu.
Marija se 1938. udala za tadašnjeg šefa željezničke stanice u Lukavcu, Rafaela Međedovića. Kasnije su se, željezničkim direktivama skrasili u Užicu.
Tereza se udala u Tuzlu za Josipa Stanojevića. Terezine kćerke Vesna i Božica danas žive u Tuzli. Josip Diebalo umro je u 86. godini i po vlastitoj želji sahranjen je na lukavačkom gradskom groblju.
[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba[/pull_quote_center]
I ja sam seljak al brate nisam ko pojedini goram dolam nakotili se nek su zivi zdravi al su seljacine teske ortodoksne ..A sto si se nasao uvredjen …Neki gdje su zivili trebaju ljubit Karadzicu noge jer su dosli u civilizaciju…
kako je lijepo pročitati ovakve priče i vidjeti da Lukavac nije uvijek bio selendra kao što je danas
imo sam cast da procitam knjigu Lukavac nekad i sad,autoru knjige zahvaljujem na izuzetno dobrom i podrobnom prikazivanju zivota lukavcana u odredenom vremenu.kao rodeni lukavcanin cesto razmisljam sta se dogodi sa mojim gradom da promjeni nacin zivota svojih sugradana, valjda ta nova demokratija to podrazumijeva da se ljudi medusobno gloze i svdaju ko kome stadu pripada.lukavac je imo olimpijski baze kad mnogo veci gradovi nisu imali,DTV Partizan klub mladih pisaca Mostovi jedan od najkvalitetnijh tadasnjo drzavi, likovnu galeriju Svatovac mogo bi ovako nabrajati do sutra.danas Lukavac ne lici na sebe Dom kulture propada,bazen ne radi,Dom zdravlje ne lici na sebe ,velika nezaposlenost vlade prave vjerske objekte.zato mogu sa pravom reci bio jednom jedan grad ,a taj grad se zvao Lukavac.
Ljep clanak ..
A gdje nece biti danas je Lukavac pun seljaka iz srebrenice vlasenice i *** pa onda lokalni seljaci iz mahale dubostice i ostali brda sve je to doslo u Lukavac Tuzlu itd Doslo a nisu znali pola njih sta je cesta Prvenstveno mislim na izbjeglice iz srebrenice goram dolam itd !!
Ma nek si nam ti rodjeni Lukavcanin kome su tvoji,roditelji,djedovi dodsli iz tih sela koje si ti nabrojao.
Dobro je da nam grad ima bogatu istoriju dugu nekih 150-ak godina!Sta bi tek komentarisali da smo “stari” 1000 godina?Da nismo imali seljake,nego robove,pa se oni oslobodili i ……?