fbpx

Lukavac kakav je nekada bio: Zelengora, Zavičajni klub, Jazz Partizan, Lukavački big band orkestar…

4 min. za čitanje

Izbačene su već stare drvene stolice, ubačeni stolovi i stolice i pošto je u toj velikoj dvorani, gdje je prije bilo kino, postojala i mala bina, ovdje su se mogle održavati pozorišne predstave, koncerti i igranke i zabave koje su Lukavčani najviše voljeli.

Mala sala Zelengore
Mala sala Zelengore

Društveni i zabavni život odvijao se na više mjesta – Prvo u Radničkom domu a poslije u Zelengori. Zelengora je bila kultno mjesto gdje su se sastajali Lukavčani različite dobi i zanimanja.

Bila je tu mala sala (prije rata to je bila Kasina), u kojoj su se na kaficu, meze i piće sastajali Lukavčani, a velika sala služila je za svečane zabave i ponekada za gostovanje muzičkih i drugih ansambala iz nekoliko gradova bivše države.

Zapamćeno je u to doba gostovanje Akademskog kulturno- umjetničkog društva Krsmanović iz Beograda. Bilo je ljeto, a svi članovi zbora bili su uredno obučeni u crna odijela i bijele košulje sa kravatama. Takvim oblačenjem i pristupom
nastupu, čime su izražavali poštovanje prema publici, Lukavčane je oduševilo i njihovo perfektno izvođenje horskih kompozicija domaćih i stranih autora.

Pošto je i poslije rata Fabrika bila “izdašne ruke” prihvatila je inicijativu da se nabave odgovarajući muzički instrumenti i da se osnuje zabavni orkestar – Jazz Partizan kako se tada nazvao.

Donji red Fahro Imamović Piple, Milo Vasiljević, gornji red – Ferdo Tunjić, Medžid Dautović, Mirko Glavočević Kvrga, Hajrudin Lolić Tamba, Sakib Mešić Benda
Donji red Fahro Imamović Piple, Milo Vasiljević, gornji red – Ferdo Tunjić, Medžid Dautović, Mirko Glavočević Kvrga, Hajrudin Lolić Tamba, Sakib Mešić Benda

Na ovoj zamisli zdušno je radio i Zvonko Skočibušić, školovani muzičar, orkestar je osnovan i uigran i ubrzo su svake subote i nedjelje “krenule” igranke u Zelengori.

Posjećenost je bila uvijek velika i kada bi ovaj orkestar zapjevo oproštajnu pjesmicu, koja je označavala kraj igranke, a koja je glasila: “Jazz Partizan sada svima želi laku noć, opet ćemo sutra vama doć”, zaorila bi se bura negodovanja, jer Lukavčanima nikada nije bilo dosta plesa.

Jazz orkestar pored Zvonka Skočibušća, koji je svirao saksofon i bio vođa i dirigent, činili su još Sakib – Benda Mešić, također saksofon, Hajrudin – Tamba Lolić, truba, Ivica – Kuso Tunjić, bubnjevi, Mirko – Kvrga Glavočević harmonika. Kada je krajem pedesetih Ivica Tunjić odselio u Sremsku Mitrovicu na bubnjevima ga je, također uspješno, zamijenio njegov mlađi brat Ferdo. Kada iz nekih razloga nije bilo Mirka Glavočevića, na harmonici ga je zamjenjivao Mladen Tunjić, najstariji brat Tunjića, iz porodice u kojoj su bili talentirani muzičari. Primjera radi njihova sestra Tončika svirala je kontrabas u ženskom tamburaškom orkestru.

Dvije godine nakon osnivanja ovog orkestra za lukavačke igranke, osnovan je i big bend orkestar. Osnivanje i uvježbavanje ovog orkestra bilo je povjereno školovanom muzičaru iz Tuzle Mirku Dušeku. Pored nabrojanih članova orkestra Jazz Partizan u big bend orkestru još su svirali i Branko Perdija, saksofon, njegov stariji brat Ljubo, klavijature, Milo Vasiljević, gitara, Medžid Dautović, tromblon, Zvonko (prezime nepoznato), truba i drugi.

Lukavački big band orkestar: donji red – xx, Branko Perdija, Zvonko Skočibušić, Medžid Dautović, Sakib Mešić Benda, gornji red – Mirko Glavočević Kvrga, xx, Ivica Tunjić Kuso, Fahro Imamović Piple, Hajrudin Lolić Tamba, Zvonko (prezime nepoznato)
Lukavački big band orkestar: donji red – xx, Branko Perdija, Zvonko Skočibušić,
Medžid Dautović, Sakib Mešić Benda, gornji red – Mirko Glavočević Kvrga, xx,
Ivica Tunjić Kuso, Fahro Imamović Piple, Hajrudin Lolić Tamba,
Zvonko (prezime nepoznato)

Ovaj big bend orkestar nije svirao na igrankama, nego je priređivao koncerte u Tuzli i okolnim mjestima. Igranke su se ljeti održavale na lukavačkom bazenu, a jedno vrijeme, početkom šezdesetih godina, kada je osnovan Zavičajni klub studenata, koji su studirali u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i drugi mjestima, organizirale su se i u bašti bivše direktorove vile.

[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba[/pull_quote_center]

Podijeli ovaj članak
7 komentara
Subscribe
Notify of
7 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments

Eh kako je lijepo pročitati sva ova imena,svih nacija i generacija a sada ……..!!!!!

Kulturno-drustveni zivot grada Lukavac danas je ravan NULI , kako Lukavca tako i ostalih gradova u BiH ! Jednostavno to je nesto sto je zaboravljeno , valjda se ljudi ne znaju druzit kao prije .. 🙁 Tuzno zaista !

eto neka ste se vi znali druziti prije 50 god

nema se sta reci ,bila druga vremena drugo drustveno uredenje nedemokratski sistem koi je na prvom mjestu bio covjek. sada imamo prozapadni sistem demokratsku vlast hocu reci svako svoj tor.prosli sistem je ostavijo demokratama ,dom zdravlja, dom kulture ,skole da ne nabrajam dalje.zato mi stari lukavcani imamo za cim da zalimo, uopste ne osudujem novu generaciju sto pljuje po starim vremenima, samo ne razumijem da su toliko neaktivni da ucine sebi zivot sigurnijim i boljim.

Ove nove generacije imaju Facebook ,SMS poruke,nemoraju ni izlaziti nigdje.Nimalo mi nije zao sto poticem iz tog prije ratnog vremena i sto sam upamtio taj Lukavac koji je bio prepun pravih Lukavcana i ljepote druzenja,a zao mi je sto moji sinovi ne žive u takvom Lukavcu kakav je nekada bio.

Upravo tako Zeljo niko te za ime nije pitao ,postojali su ljudi i neljudi,kao sto bi i danas trebalo da bude i da ucimo djecu tome,naravno netreba zaboraviti sta se desavalo ali netreba ni svrstavati sve u isti kos ni na jednoj strani.

Inteligentno i pragmatično uloženi pozitivni elementi prošlosti mogu da budu temelj
neke budućnosti koja bi imala šanse da se transformira u sadašnjost po mjeri čovjeka.

Zato je nasušno potrebno njegovati sjećanje na afirmativne sadržaje koji su bili dominantni
u jednome vremenu u kojemu bijahu udareni temelji humanog društva.

Nekada je kultura bila čvrsta armatura koja je omogućavala izgradnju suživota i prosperiteta.