Za to je služila dvorana Radničkog doma, kojeg je poslije Prvog svjetskog rata izgradila Fabrika.
Tu su se održavale različite priredbe i igranke. Ponekad su na igrankama svirali Lukavčani, kao što su bili braća Maršalek i braća Glavočević, a ponekad je Fabrika posuđivala gramofon i one velike, bakelitne gramofonske ploče. Bilo kako bilo na tim igrankama lijepo se zabavljalo.
Štefica Bošnjak Tubić sjeća se da su na igranke dolazili svi mladi iz grada, bilo da su poticali iz činovničkih, majstorskih ili radničkih porodica. Zanimljivo je da su gotovo svi Lukavčani i stari i mladi znali dobro plesati tada popularne plesove – tango, valcer, slofoks, sving, ingliš valcer…
Na zabave, bilo one Napretkove, Gajretove, na zabave povodom Svetog Nikole ili na novogodišnje zabave, dolazili su svi Lukavčani, bez obzira kojoj su konfesiji pripadali. Inače, većina Lukavčana, počev od radnika do činovnika, u svečanim prilikama, a vrlo često i nedjeljom, bili su za ono doba lijepo uparađeni – odijela, bijele košulje, kravate, leptir mašne, a dame su imale i posebno za svečane prilike krojene toalete. Radile su ih domaće krojačice, kakva je bila, na primjer Elza Skočibušć ili Jozefi na Đaković, kasnije udata za Alberta Hofbauera.
Osim u Radničkom domu Lukavčani su se zabavljali i u Kasini (kasnije će to biti jedno od nekoliko kultnih mjesta gdje su Lukavčani okupljali), gdje se moglo dobro pojesti i popiti.
Naravno tu nije zalazila omladina. Činovnički klub, sam naziv govori, bio je ekskluzivno mjesto za “ubijanje” dokolice činovnika. Bio je smješten u drugoj kući od Fabrike, u Činovničkoj ulici. I tu se moglo dobro pojesti i popiti, ali i kartati.
Nisu se igrale “kočijaške” igre – tabla, žandara, nego malo kompliciranije kao što su preferans, šnaps, bela i bridž.
Zanimljivo je da su pristup u Činovnički klub, osim činovnika, imali i svi drugi uposlenici Fabrike koji su znali igrati navedene kartaške igre. Primjer za to su Viktor Bartak, sodamajstor i Meho Atić, kovač, koji su izvanredno igrali preferans.
Postojala je i dramska sekcija. I u nju su bili uključeni za glumu talentirani uposlenici Fabrike. Hazim Avdibegović, koji je kao kovač radio u Fabrici, se tako sjeća da je na zamolbu društva Gajret iz Turskog Lukavca, od domaćih ljudi sastavio pozorišni “ansambl” koji je veoma uspješno nekoliko puta izveo jedan lagani komad iz narodnog života.
[pull_quote_center]Tiraž knjige je rasprodan, a s obzirom da je u pripremi reprint izdanja, zainteresovani se mogu prijaviti za rezervisanje svoga primjerka. Knjiga će iz štampe izaći do kraja februara tekuće godine. E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba[/pull_quote_center]
To je bila kultura grada a ne ovo danas,manje se imalo a ljepse zivjelo.
Ako se neki od političara sjeti da na osnovu ove vrijedne knjige napravi politički program,
moglo bi od toga 99% naroda imati nafake. Svi,osim Anam Onih 100 % od onijeh 1%. Farukova eglena im nikako ne godi.Zato i šute.A bilo bi bilo bolje da štogod pročitaju i da se “napamte” .