Lukavac je nakon Prvog svjetskog rata imao porodilište, zimski bazen, kino, gimnastičku dvoranu…

17. Decembra 2014.
6 min. za čitanje
Fabričku Kasinu između dva rata jedno vrijeme je držala poznata tuzlanska porodica Križan

I to najviše zahvaljujući direktoru Fabrike sode Fritzu Milleru, koji je ponekad, i mimo odobrenja glavne centrale u Beču, iz fabričke kase izdvajao novce za razvoj grada u svakom smislu te riječi.

Tako je od škole, koja se nalazila na početku Radničke kolone (škola je imala zvonik sa kojeg se zvonilo za početak i kraj školskih sati i prekoputa veliku lijepu zgradu sa četiri komforna stana za učitelje) “probijena” ulica na čijem je kraju izgrađena, za ono vrijeme, moderna ambulanta sa čekaonicom, liječničkom ordinacijom i previjalištem, na čijem je spratu nešto kasnije bilo porodilište.

Ambulanta

Izgradnjom ambulante tako je formirana nova ulica. Počinjala je između škole i prekoputa nje novopodignute zgrade sa četiri konforna stana za učitelje, i vodila pored tri zgrade Radničke kolone i ambulante, s jedne, desne, strane i fabričke ograde s lijeve strane, do gvozdenog mosta preko Spreče, kroz Modrac, pa onda preko Sprečkog polja do Poljica i okolnih sela.

Do ambulante, što je bilo veoma zanimljivo i za ono vrijeme čudno i rijetko, izgrađeno je javno kupatilo, i to ne bilo kakvo.

Naime, iz velike čekaonice vodila su tri stepenika prema odjeljcima koji nisu bili odjeljeni od drugih zidovima do plafona, radi cirkulacije pregrijanog zraka. U tim odjeljcima bile su ozidane i pločicama oblijepljene kade dužine dva i širine jedan metar. Voda za kupanje naravno, bila je topla, a dolazila je iz Fabrike, kao voda koja je nakon hlađenja ionako išla u obližnju Spreču. S lijeve strane kupatila nalazile su se tuš kabine za brzinsko kupanje.

Uz sve napravljen je i zimski bazen, naravno i on sa toplom vodom, dimenzija 12 sa sedam metara, što je bila posebna atrakcija za lukavačku omladinu. Usluge javnog kupatila nisu se plaćale.

Oni koji su održavali javno kupatilo (jedno vrijeme je to radila teta Manjka, koja će poslije Drugog svjetskog rata biti glavna kuharica u Partizanovim kampovima na moru) poslije svake upotrebe kada prali su ih obilatim količinama sode, da budu besprijekorno čiste za slijedećeg kupača.

Na kraju tih odjeljaka, koji su bili sa desne strane, nalazila se prostorija odvojena zidom, koji je išao do plafona, u kojoj je bila također velika kada, a voda je bila vruća i slana, ista ona voda koja se koristila za banjanje u Slanoj banji u Tuzli, koju su Austrijanci izgradili 1912 godine.

Uzgred, bili su gotovi planovi da se od tuzlanske željezničke stanice, koja se nalazila na mjestu današnje zgrade Cipelići, do Slane banje izgradi tramvajska pruga, kako bi već tada, ljudi iz cijele Monarhije, koji su dolazili na liječenje i rehabilitaciju, tramvajem što prije stigli do odredišta. Nažalost rat je omeo te planove, a poslije rata Austro-Ugarske više nije bilo i tako su ti korisni planovi propali.

Javno kupatilo je smišljeno napravljeno na mjestu na kojem je bilo. Direktor Miller, je zapravo htio da omogući radnicima u njihovoj Koloni, čije su zgrade bile tik do kupatila, koji nisu imali ni svoja ni zajednička kupatila da u par koraka dođu do mjesta gdje će, koliko im je bilo volja, zadovoljavati svoje osnovne higijenske potrebe.

U produžetku javnog kupatila, bile su još dvije zgrade Radničke kolone i na kraju je izgrađen veliki Radnički dom. Ovaj dom je imao poveliku dvoranu gdje je bio restoran a gdje su se održavala društvena okupljanja, igranke, ne samo za radničku omladinu nego i za ostale mlade iz Lukavca.

Zanimljivo je da su na spratu Radničkog doma bile dvije velike prostorije sa po 40 kreveta gdje bi, u vrijeme zime, radnici iz udaljenijih sela koji bi radili u drugoj smjeni mogli prespavati da ne idu svojim kućama po mrklom mraku. I to je, naravno, bila briga Fabrike sode o svojim radnicima.

Fabričku Kasinu između dva rata jedno vrijeme je držala poznata tuzlanska porodica Križan
Fabričku Kasinu između dva rata jedno vrijeme je držala
poznata tuzlanska porodica Križan

Izgrađena je također i kantina, kasina kako su je zvali, na kraju Majsterhausa, ulice koja je išla od današnjeg vodoskoka ispred Fabrike prema Partizanu, koju je jedno vrijeme držala obitelj Križan, a na spratu je bilo šest soba za poslovne ljude koji su dolazili u Fabriku sode. Nešto kasnije, uz kantinu, koja će postati kultno mjesto okupljanja Lukavčana, izgrađena je i kino dvorana.

Lukavački gimnastičari
Lukavački gimnastičari

U ono vrijeme, poslije Prvog svjetskog rata, izgrađena je još i gimnastička dvorana i gradnja u Lukavcu, između dva rata, što se tiče objekata za stanovanje i društvene aktivnosti bila je završena.

[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: [email protected][/pull_quote_center]

Podijeli ovaj članak
8 komentara
8 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments

kljucna rijec cijelog clanka je ‘Imao’

Grad ovaj živi tužno i zaboravljeno,kao da mu je vlasnik davno negdje umro. Dvadeset i pet kafana,izmedju njih dućani,ćerhane prazne,bez glsa.Ponegdje čekić kucne.Zamišljen čovjek drži u ruci razvaljenu cipelu i gleda nekud poviše nje.Kao olinjali psi što se povlače oko haremskih ograda ,tako se javljaju brige u ovaj čas:blijede,nejake već i da ujedu akamoli kriknu pobunom. Ništa.Prastaro bosansko ništa. Jedan dan u mojoj kasabi – Zija Dizdarević

Cudni neki “okupatori”, poceli fundament grada da udaraju !?

Begenišem ti eglenu @ Kung Fu Ce.I dodao bih još ovaj citat:
“Sto­ji tako na jednom mjestu, otvoren život Ramiza Sahačije i kroz taj otvor naslućeni su golemi, nez­nani prostori, široke ulice po svijetu i topla pred­večerja, žene bijelih nasmijanih zuba, putevi što tonu u drhtavu izmaglicu, ljudi… Iznenadna želja da se otkine, da ode ma gdje, ‘glavom preko svije­ta’, pokrenu se u njemu, diže se do grla i tu stade.”
Mnogi su već zakoračili kroz taj otvor.Mnogi i sada žele da da “ode ma gdje,”glavom preko svijeta”.
I njima se “diže do grla i tu stade.”
Nit mogu da gledaju sav ovaj jad,nit mogu da žive u njemu, nit mogu da odu.Iz bilo kojeg razloga.
Stoji tako sve,a vrijeme ističe.Lagano,ali neumitno.To je užasno saznane,ali to nije sve.Još gore je saznanje da je bilo bolje i da to bolje ima.Na dohvat ruke. A tako daleko.Predaleko.

Naravno “imao”,danas nakon 60 god.nema nista od toga,ni porodilište,ni bazen sa hladnom a kamoli toplom vodom….

Pa mogao bi sada Turčin iz Sisecama napraviti i popraviti naš bazen,zatvoriti ga u staklo pustit toplu i slanu vodu i eto rahatluka.Nije velika investicija a mogao bi šta i zaradit.

cekajte malo ovo mi lici na iskrivljivanje podataka!!!! ja kako znam kada je fabrika sode izgradjena to je bio puracic i fabrika se zvala” fabrika sode puracic” a to lako mozete naci u skoro svim knjigama koje opisuju austrougarsko doba u bih

Lijepoga grada nekad našeg Lukavca, sramota me je to što su nam naši pradjedovi ostavili nismo uspijeli sačuvati nema više ni kulture ni starih zanata ni dućana…a ni dobrih ljudi!!