Ko su bili braća Karamehmedović, Vjekoslav Tunjić, Meho Tubić, braća Zaimović, Luka Ostrolučanin…

Znao je i ko su glavni sindikalci, a znao je i za one koji su bili pristalice komunističkih ideja, ali ih nije “dirao”, jer su to bili mahom dobri radnici, majstori bez kojih se proces proizvodnje ne bi mogao odvijati kako treba. Ipak one najratobornije i najgrlatije je “kupovao”, dajući im bolja mjesta u fabričkoj hijerarhiji i bolje stanove, samo da se okanu borbe za radnička prava. Istina takvih je bilo veoma malo. Nedugo nakon što je došao na čelo Fabrike, Miller je, uz saglasnost dioničara, otpočeo i sa proširenjem proizvodnih kapaciteta. Proširenje je započeto 1925. a završeno 1932. godine.

Kapacitet je nakon toga sa 32.000 podignut na 57.000 tona sode godišnje.

Tek pred kraj međuratnog perioda, tridesetih godina prošlog vijeka, komunističke ideje polako “ulaze” i među stanovnike Lukavca, i to najviše zahvaljujući mladim ljudima koji su pohađali Gimnaziju u Tuzli ili koji su studirali u Beogradu i Zagrebu.

Treba naglasiti da komunističke ideje nisu baš bile prihvaćene od velikog broja Lukavčana.

Ove ideje prihvatili su pred kraj tridesetih godina gimnazijalci, braća Sejdo i Sejfo Karamehmedović, sodamajstori u Fabrici: Ferdinand Mesing i Fridrich Schmidt, zatim Anton Macan, Hazim Avdibegović, Osman Tufekić, Luka Ostrolučanin, Ivan Rižovski iz Lukavca, Meho Tubić iz Turskog Lukavca, Vjekoslav Tunjić iz Bistarca, braća Zaimović i Ibro Čamdžić iz Puračića

Braća Sejdo i Sejfo Karamehmedović bili su sinovi Murata, koji je iz Trebinja 1918. godine morao bježati pred naletom crnogorskih komita, odmetnika, koji su u to doba bezvlašća, ubijali istaknute muslimane. Murata je pozvao u Tuzlu njegov brat Salih, koji je bio tuzlanski sreski načelnik. Poslije je Murat, kao već iskusan željezničar, dobio posao u Fabrici i odgovarajući stan u Lukavcu.

Sejdo i Sejfo Karamehmedović Osim Sejde i Sejfe Murat i Fatima imali, su još dva sina, Avdu i Miralema i kćerku Seku. Pred kraj rata i Avdo i Miralem, bili su mlađi od Sejde i Sejfe, otišli su u partizane.

Miralem, Lalo, kako su ga Lukavčani zvali, početkom pedesetih godina poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Iza Lale ostao je sin koji je dobio ime po amidži Sejdi, u Lukavcu je poznat kao Bato, i Jasminka koja se veoma brzo nakon smrti oca preselila u Mostar, kod svoje majke. Muratov unuk Bato, radni vijek je proveo u Fabrici, uvijek na odgovornim mjestima u proizvodnim pogonima.

Danas, Bato se sjeća da je dugo imao indeks amidže Sejde sa Tehničkog fakulteta u Beogradu u kojem je pisalo da je, na vlastiti zahtjev prekinuo studije u martu 1941. godine. Zapravo Partija ga je poslala u Lukavac da, sa ostalim komunistima, organizira otpor fašističkim okupatorima.

Bato Karamehmedović se sjeća nenine priče da je u vrijeme rata jedan period u njihovom stanu živio pripadnik Wermachta, imenom Helmut. Preživio je rat i dugo se dopisivao sa Fatimom Karamehmedović, koja ga je držala kao sina dok je kod nje stanovao. Da li je Helmut znao da živi u porodici čija su dva pripadnika bili u partizanskim jedinicama nije moglo biti utvrđeno.

Braća Sejdo i Sejfo Karamehmedović i Vjekoslav Tunjić poginuli su u oružanoj borbi protiv okupatora. Osim njih iz Lukavca su, kao partizani u borbama protiv neprijatelja, poginuli i Hilmo Imamović, Fadil Nuhić i Petar Živković, zatim Mehmed Begić, Dragica Drolc, Karlo Polanski i Slavko Vavrikov, Anton Macan, Bogosav Souček, Slavko Trbojević, Mirko Živić, Nedeljko, (Sime) Višnjić, Fadil Horozić.

[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba[/pull_quote_center]