Jučer su policijski službenici Jedinice za specijalnu podršku MUP-a Tuzlanskog kantona, zajedno s pripadnicima Gorske službe spašavanja (GSS) Lukavac, nastavili intenzivnu potragu za nestalim policijskim službenikom Samirom Mustafićem. Zahvaljujući njihovim nesebičnim naporima i neumornom zalaganju, oko 9:30 sati u koritu rijeke Spreče pronađeno je beživotno muško tijelo za koje se pretpostavlja da pripada Mustafiću, koji je nestao prije nekoliko mjeseci.
GSS Lukavac od prvog dana aktivno učestvuje u potrazi, rame uz rame s kolegama iz MUP-a TK, bez odustajanja do samog kraja. Tokom jučerašnje akcije, njihovi timovi bili su podijeljeni u tri operativne grupe – dvije su pretraživale korito rijeke Jale, dok je treća grupa, djelujući na Spreči, pronašla nestalu osobu.
Nakon što je vijest o pronalasku tijela objavljena, društvene mreže su preplavili komentari, a jedan od njih posebno se izdvojio zbog svoje oštre kritike prema institucijama i službama spašavanja. Anonimni autor je napisao:
“U BiH, čak i smrt mora da čeka red na šalteru. Tijelo policajca, državnog službenika koji je život izgubio na zadatku u rijeci Jali, pronađeno je danas, mjesecima kasnije, i to ne na drugom kontinentu, ne na dnu okeana, nego u Spreči, nepunih 40 kilometara nizvodno.
Da budemo precizni: to je razdaljina koju prosječni bh. vozač pređe dok sluša tri narodnjaka na radiju i opsuje tri puta policiju zbog radara. Ali naše ‘službe spašavanja’ trebale su mjesece da shvate ono što i prosječan dječak ribar iz Miričine zna – da voda teče nizbrdo! U međuvremenu, na National Geographicu gledamo kako specijalizovane ekipe izvlače olupine aviona s dubina od 6.000 metara, na sred Atlantskog okeana. Tamo sateliti, podmornice i roboti rade svoj posao. Kod nas? Naši ‘roboti’ sjede u kancelarijama, čekaju dnevnice i klimaju glavom na press konferencijama, dok ministar unutrašnjih poslova svaki dan pući usne na selfijima sa bradom uvijek svježe ofarbanom u crnačko-crnu boju. To je naša stvarnost. Jer, u ozbiljnim državama, kad nestane državni službenik, podiže se sve: vojska, policija, mornarica, sateliti, tehnologija. U BiH, kad nestane policajac u nabujalom potoku, podignu se samo ramena i dnevnik u 19h.
Ovo je zemlja u kojoj se ljudi ne gube samo u rijekama nego i u sistemu. Samo što sistem, za razliku od Jale i Spreče, nikad ništa ne izbaci na površinu…”
Ovaj komentar je izazvao lavinu reakcija i podijela na društvenim mrežama, prikupivši veliki broj podrški i rasprava. Dok jedni kritikuju sporost sistema i nedostatak resursa, drugi ističu da je GSS Lukavac radio na volonterskoj bazi, bez finansijske podrške i adekvatne opreme, te da su spasioci dali svoj maksimum u nemogućim uslovima.
Na društvenim mrežama oglasio se i član GSS-a Lukavac, Mirza Jaraković, koji je izrazio razočaranje zbog negativnih komentara na račun spasilaca:
“Radiš kao volonter neumorno od prvog dana tragičnog događaja, zapostavljaš porodicu, mijenjaš se na poslu, crkavaš sa kolegama u fekalnim vodama bez adekvatne opreme, kupuješ svoju hranu, svoju vodu, sve iz iskrenog nijeta i najbolje namjere, da bi neki internet ratnik za pet minuta napisao komentar koji je obišao državu i koji ima 95% istomišljenika, totalno degradirajući naš trud i nadljudske napore… E ja ću, u inat svima, i dalje crkavat za svoj grad, svoj kanton, svoju državu, kad god me zatreba i kad služba pozove.”
Uprkos kritikama upućenim institucijama, javnost mora biti jednoglasna u jednoj stvari – Gorska služba spašavanja Lukavac zaslužuje ogromno poštovanje. Ovi hrabri ljudi, radeći na volonterskoj bazi, bez adekvatne opreme i bez ikakve finansijske nadoknade, dali su sve od sebe kako bi se potraga privela kraju. Njihova predanost, požrtvovanost i neumorni rad primjer su istinske humanosti i ljubavi prema zajednici.
Njihova misija, kako su pokazali, nije vođena profitom nego srcem, solidarnošću i odgovornošću. Upravo zbog toga zaslužuju zahvalnost cijele zajednice i podršku institucija kako bi u budućnosti imali bolje uslove za spašavanje ljudskih života.
Sta god da kazem nece valjat.
Daj ne zezajte, 4 mjeseca nisu mogli nac covjeka, ko da se u Amazonu utopio a ne u metar i po rijeke. Izgleda niko im nije rekao da se trazi nizvodno. Da su bili pametni pa odma po dojavi razapeli mrezu na mostu, nasli bi ga isti dan.