BISTARAC: “Kuće lijepe, ali nema nikog. Prođeš autom, nigdje žive duše”

4 min. za čitanje

Zanimljivo je kako ovi ljudi danas razmišljaju, sada prednost vide u blizini Aerodroma jer im djeca iz Austrije, Njemačke Švicarske mogu češće dolaziti, a hvale i blagodeti mobilnih aplikacija i video poziva

Sve masovniji odlazak iz Bosne i Hercegovine, iako je jedan od gorućih problema u ovoj zemlji, nije bio prioritet rješavanja političkih elita ni institucija vlasti. Posljedice toga sve su vidljivije, jer su sela i gradovi sve prazniji. Jedini razlog zašto je tako, oni koji su ostali kažu da je u ovdašnjim besperspektivnim i uskostranačkim politikama.

Selo Bistarac nekada jedno od najbogatijih mjesta između Tuzle i Lukavca, danas broji tri puta manje stanovnika nego prije rata. Kuće lijepe, izgrađene, ali sve praznije. Mirko Lukanović u Bistarcu živi od svog rođenja. Pamti dane kada je ovo bila najpesrpektivnija mjesna zajednica, ali i sa tugom govori o današnjim prilikama, javlja BHRT.

– Ovdje ove kuće, tu su sve po dvoje. Moja kćerka je u Osijeku. Tamo je završila faks i radi. Problem je ovdje što završiš školu i odeš na Biro, možeš zaraditi mirovinu na Birou. Moja kćerka je tamo završila, mi smo odnijeli cvijeće i čestitali, ona je sutradan krenula na posao. Posao je glavna egzistencija, priča Lukanović.

Božo Tomić kao jedan od mlađih pomaže ljudima u selu u nabavci hrane, vodi ih liječnicima, a i sam je svoje dvoje djece i unučad ispratio na Zapad. Četiri godine proveo je u obrani zemlje i kaže za ovakvu državu se nije borio.

– Nije to samo u Bistarcu, nego i u drugim mjesnim zajednicama. Neki dan sam bio u Tabacima, prošli smo autima, nema žive duše. Ovim našima je lakše jer imaju putovnice, pa lakše odlaze. Ostaju ovi stariji, bolesni iznemogli, Božine su riječi.

Zanimljivo je kako ovi ljudi danas razmišljaju, sada prednost vide u blizini Aerodroma jer im djeca iz Austrije, Njemačke Švicarske mogu češće dolaziti, a hvale i blagodeti mobilnih aplikacija i video poziva. Ipak, oni koji su ostali trude se svoje mjesto činiti živim.

– Nismo baš radili detaljnu analizu, ali ja pretpostavljam da je prosjek u našoj mjesnoj zajednici 60 plus. Za deset godina taj će prosjek biti 65 plus, 70 plus. Bez tog podmlatka je jako teško. Ono što mi pokušavamo je da ostvarimo kontakte s našim ljudima koji su otišli. Vi ne možete nikome zabraniti da ode i tamo da živi gdje ima bolju egzistenciju za život, kaže Jozo Tunjić, predsjednik Mjesne zajednice Bistarac.

A ova pitanja odlaska ljudi nikome nisu važna, a najmanje donosiocima odluka koji su do prije nekoliko dana, u vrijeme izborne kampanje obećavali kule i gradove.

– Mi u BiH imamo jedan pritisak sistema na običnog čovjeka. Ljudi kada dođu u uređene sisteme oni su tamo sigurni, nemaju pritisak, čak i ako više rade, čak i ako manje spavaju i zarađuju isto kao u BiH. Oni tamo odlaze zato što imaju poštovano ljudsko dostojanstvo i pravo čovjeka, tvrdi Mehmed Pargan, pisac, publicist i novinar.

Brojni roditelji, sada kada ispraćaju djecu u zapadni svijet, počinju to smatrati njihovim uspjehom, jer su otišli u bolji, uređeniji, dostojanstveniji i najvažnije sigurniji svijet.

OZNAKE: ,
Podijeli ovaj članak
6 komentara