Unutrašnjost automobila kojim sam se dovezao na selo bila je mini verzija pakla. Stari renault bio je na izdisaju, klima-uređaj sedmicama nije bio u funkciji, a prozor s vozačeve strane nije se mogao otvoriti zbog kvara na elektronici. Moj serviser automobila, koji je ujedno i vatrogasac, jučer nije mogao otkloniti kvar zato što je bio u misiji gašenja požara koji je iznenadno izbio u najvećem tržnom centru u gradu.
Iako nemam tendenciju da se znojim, osim onda kada trčim ili vozim bicikl, ovog dana majica mi se prilijepilauz tijelo kao da sam netom isplivao iz nabujale rijeke. Obukao sam rezervnu polo majicu, čija je kragna bila pogužvana odzada, uzeo plastičnu akten-tašnu, izašao iz auta i konačno odahnuo. Zrak je bio topao, ali dosta svježiji i okrepljujući za moje tijelo.
S moje lijeve strane, na pedesetak metara, nalazila se željeznička stanica sa šest kolosijeka na kojima su stajali teretni vagoni i dvije lokomotive parnjače. Nasuprot stanici, s moje desne strane, nalazilo se seoce od šezdesetak domaćinstava. Bilo mi je relativno poznato jer sam prethodnih dana boravio u njemu kao popisivač stanovništva i domaćinstava. Krenuo sam starim putem, makadamom koji čezne za budućim lokalnim izborima da bi se ogrnuo novim ruhom – s nekoliko centimetara asfalta. Osjećajući pseću žeđ, uputih se prema obližnjoj prodavnici mješovite robe, pored koje se, ispod ogromnog suncobrana s reklamom za Sarajevsko pivo, nalazio pravougaoni drveni stol s također drvenim klupama. Na jednoj od njih, sučelice okrenutoj prema ulaznim vratima, sjedio je prosijedi čovjek, krhke konstitucije i upadljivih, tamnih podočnjaka. Ispijao je polulitarsko pivo i strastveno pušio cigaretu kao da mu je posljednja u životu. Kada me spazi, kimnu mi glavom u znak pozdrava te i ja uzvratih na isti način.
Nađoh se u klimatiziranoj prostoriji, koja je omamljivalabogatim šarenilom artikala i opijala mirisom prezrelih banana čije su kore bile išarane crnim tačkicama kao leđa dalmatinca. Ispred mene su stajala tri muškarca, dva sredovječna i jedan mladić mojih godina, neobična izgleda – naime, sva trojica su imala duge i zalizane kose. Takve frizure, kao u Antonija Banderasa, nisu uobičajene za ovdašnji prostor, a posebno u seocetu pored grada bogu iza nogu, te sam odmah shvatio da su stranci. Otkud oni ovdje? Kad im se približih na dva-tri koraka, spazih da vode žustar dijalog, svjesni da ih niko od prisutnih ne može razumjeti. Pošto su mi Fellinijevi filmovi bili bliski i nezaboravni kao naučena tablica množenja i dijeljenja, odmah sam uvidio da su posrijedi Italijani. Najkorpulentniji od njih, gorostas sa širokim ramenima i sunčanim naočalama zadignutim na tjeme kose, u ruci je držao Macho sladoled i, pretpostavljam, ubjeđivao ostalu dvojicu da uzmu isto. Međutim, oni se odlučiše za dvije Coca-Cole. Dok su se prepirali ko će da plati, iz hladnjaka sa staklenim vratima izvadio sam bocu obične vode i uputio se prema kasi. Ali, za pola sekunde prednosti, gorostas je stigao prije mene i iz novčanika izvadio novac te ga pružio dugokosoj trgovkinji koja se smješkala nestrpljivo i šarala ih svojim plitkoumnim i pohlepnim ima-da-vas-zajebem pogledom. Kada me vidjela iza, njen smiješak je iščezao kao sitna laž iz sjećanja. Njen plan da naplati više nego što treba je propao. Dobivši tačan kusur nazad, reče joj grazie, grazie i sav sitniš ubaci u kutiju koja je služila za prikupljanje humanitarne pomoći mladiću što je stradao u nekoj nesreći i bila mu je neophodna proteza za desnu ruku. Njegova gesta me prijatno iznenadila i raznježila u toj mjeri da sam i ja poželio učiniti isto.
Italijani rekoše Ciao i grazie i iziđoše na vrata. Namjerno pozdravih trgovkinju s najvećom mogućom ljubaznošću i pružih joj metalnu kovanicu za vodu, a ona mi vrati nekoliko pfeninga tako mrzovoljno da sam bio ubijeđen da misli da sam je opljačkao svojim prisustvom u nezgodan čas. Ali nisam obraćao značajnu pažnju na to pa je upitah otkud stranci ovdje, pri tome se trudeći da izgledam što flegmatičnije u ubacivanju sitniša u kutiju.
„Došli da gledaju vozove“, odgovori mi preko volje i istrošenim truleksom obrisa pult. Možda je u tom trenutku zamišljala da i mene briše zajedno s prašinom i ostalim nečistoćama.
„Aha. Zanimljivo“, rekoh i izađoh bez pozdrava. Gorostas je bio pokraj suncobrana i umalo da ga udarim vratima. Grčevito se borio da otvori sladoled. Prsti su mu bili krupni, obli i znojavi tako da mu je zaštitna ambalaža svaki put iskliznula kao riba. Ostala dvojica su stajala podalje i nešto mu dobacivala, cerekajući se kao pubertetlije. Pivopija se češkao po potiljku i prezrivo se smješkao.
„Let me help you“, rekoh i, ne čekajući odgovor, otrgnuh mu sladoled iz ruku i otvorih ambalažu na vrhu. Pružih mu sladoled natrag i već krenuh naprijed kad on reče: „Gracias, thank you.“
„You're welcome“, nasmiješih se učtivo.
„Serbia is O. K. Good country, good people!“, uzviknu podižući hurmašičaste palčeve gore i razvlačeći usne u tup i ulizički osmijeh.
„No, sir. This is Bosnia, not Serbia!“, odgovorih da ga ispravim. Njegov tupi osmijeh je nestao, a lice mu poprimi izraz pokajničke zbunjenosti.
„Yes, Bosnia, Bosnia and Herzegovina. Sorry, mea culpa. That's all the same to me.“
„Bosnia, Bosnia, majku ti žabarsku!“, dobaci pivopija i poče histerično da se smije, a ubrzo zatim da se guši od kašlja. Duhan je učinio svoje.
„Bozna, Bozna!“, povika gorostas, vidno uplašen histeričnim smijehom pa zato požuri prema svojim saputnicima i krenuše zajedno u pravcu željezničke stanice. Ja krenuh u suprotnom smjeru, uz blagu uzbrdicu, makadamom do posljednjeg domaćinstva koje treba da popišem. Iznenada u blizini započe zaglušujuća pucnjava. Na prvu pomislih da se radi o poluautomatskoj pušci, ali nisam bio u pravu: bila su to samo djeca koja su imala petarde neobično jakog naboja, nešto poput topovskog udara. Nehotice se okrenuh nazad, da vidim Italijane. Učini mi se da trče.
Ušavši u trošnu kuću, objekat koji se zvao kuća, a zapravo je bio montažna baraka koja je umjesto crijepa imala salonit ploče što su odavno izašle iz upotrebe i proizvodnje, prvo što sam osjetio bio je pljesnjiv miris vlage, pomiješan sa nekim neodređenim izgorjelim jelom. Koščata starica, pogurenih ramena, koju ću zbog zaštite ličnih podataka nazvati Bosona, ponudila me da sjednem na tursku sećiju preko koje je, uprkos toplom vremenu, bila prostrijeta čupava jambolija. Kada sam se smjestio, mogao sam osjetiti da je mjesto na kojem sjedim toplo, da je do maločas pripadalo njoj. Ona privuče drvenu stolicu iz prostorije koja bi se uslovno mogla nazvati kuhinjom i sjede desno od mene, tako da je njen pogled istovremeno mogao obuhvatiti i mene i osamnaestinčni televizor. Bio je uključen i na lokalnom TV-programu neprestano su se vrtjeli kadrovi jučerašnjeg požara u tržnom centru. Toplina sećije izazvala je u meni neobjašnjivu jezu, noge su mi odjednom postale olovne, kao da sam na trenutak ušao u njeno istrošeno tijelo i tamo ugledao smrt koja trlja kapke probudivši se iz praiskonskog sna.
Bosona me ponudi čašom soka, što nisam mogao odbiti jer, znajući iz iskustva stečenog prethodnih dana, odbijanje bi značilo neoprostivu uvredu za domaćina. Pijuckao sam sok nazor, kao što gripozni bolesnik pije neukusni čaj, i ispitivao je osnovne podatke o domaćinstvu i o njoj lično. Ona je odgovarala savjesno i đački predano, mada bi s vremena na vrijeme odlutala gledajući stalno jedne te iste kadrove požara, na kojima se mogla vidjeti nekolicina vatrogasaca, među njima i moj autoserviser, kako se sizifovski bore protiv vatrene stihije.
Pred sam kraj postavih joj pitanje, ali ona me ne registrova pa bijah primoran da ga ponovim sporije i usredsređenije: „Nano, imate li djece?“
„Jah, sinko, imam jednu curicu. Zove se Azra, rođena šeset pete, eto baš tu gdje sjediš.“ Nesvjesno se pomjerih s mjesta kao da, ne daj Bože, baš sjedoh na novorođenče. Iskreno, nisam očekivao tako precizan odgovor. „Ali više nije tu“, nastavi starica, „nego je stradala 1980. godine. Sjećam se, rana jesen je bila… Znaš, imala sam muža, volio je popiti više nego hljeba se najesti. Bio je ters, znao me nekad i udarit, al’ bio mi je dobar. Šta ću? Imao je šećernu bolest, prijevremeno u penziju otišao i stalno je pio rakiješinu.“ Napravila je kratku stanku zagledavši se kroz prozor iza mojih leđa. Njene oči bile su daleke i sjetne. „Kad bi mu nestalo para, slao bi je da skida ugalj s vagona, koji je iz rudnika išao za termoelektranu. Voz bi stojao nekoliko minuta na stanici, valjda da prođe neke kontrole, šta li, tad bi se skidao ugalj i bacao na tlo, a kasnije kupio u vreće i prodavao. Kad voz krene, moraš brzo da siđeš s vagona. Jednom se okliznula…“ Zastala je, donja usna joj je zadrhtala, a oči su zamaglile i nekako se suzile kao kad neiskusnom pušaču prvi dim od pripaljene cigarete uđe u oko. „Pala je između dva vagona i nije se izvukla. I muž mi je umro nekoliko godina kasnije. Stradalo mu srce.“ Nisam mogao dokučiti da li mu je stradalo od alkohola ili od tuge za kćeri. Bosona je okrenula glavu prema televizoru.„Žao mi je“, bilo je sve što mi je u tom trenutku moglo smisleno izaći na usta. Otpio sam dug gutljaj soka, kao da tako pokušavam sprati gorki talog tuge koji se nakupio negdje u predjelu jednjaka. Bezuspješno. Posmatrao sam je, i dalje je gledala stalno jedne te iste kadrove. Onda je odjednom odhuknula tako glasno kao da je konačno skinula vreću uglja s leđa, nošenu godinama i godinama. Možda nije imala kome da ispovijedi sve ono što joj leži na srcu toliko vremena, jer i soba joj je zaudarala na ustajalost koja je svojstvena samo usamljenim ljudima.
„Dragi sinko, hoće li oni više ugasiti ovaj požar?“, upita me s takvom naivnom ozbiljnošću da na trenutak zanijemih.
Odgovorih joj da je to snimak od jučer, koji se iznova i iznova ponavlja i da je požar davno ugašen i da, na svu sreću, nema ljudskih žrtava, izuzmemo li stotinjak sada već nezaposlenih koji su izgubili svoja radna mjesta.
Svršivši popisivanje i spuštajući se niz blagu nizbrdicu, makadamom koji čezne za novim lokalnim izborima da bi se ogrnuo novim ruhom, s nekoliko centimetara asfalta, mogao sam da vidim željezničku stanicu i na prednjem kolosijeku ukotvljen parni voz s ogromnom kompozicijom vagona, izvrha natovarenih ugljem. Umjesto berača uglja mogao sam vidjeti tri Italijana koji fotoaparatima bilježe trenutke vlastite turističke ekspedicije. Da li je to zbog starosti ili zbog tužne sudbine, a možda i zbog oboje, Bosonin život bio je, poput starih parnih vozova kojima se, evo baš sada, Italijani dive, ukotvljen u prošlosti, bez prodornih sirena koje bi naznačile neku dinamičnost i izlazak iz učmalosti. S druge strane, turisti nikada neće biti svjesni šta se krije s onu stranu fotografije.
Upalivši renault od drugi put, krenuo sam kući, pri tome ne doživljavajući unutrašnjost automobila mini verzijom pakla iako je bilo znatno toplije nego kad sam stigao.
Lijepo,lijepo,,,,bravo,,,,