Manifestacija je započela na mezarju „Ljuštak“ u Puračiću, gdje je Mujkić pokopan 1991. godine. Proučena je molitva El-Fatiha, položeno cvijeće i čitani prigodni stihovi.
U 13,00 sati u prostoru JU Javna biblioteka Lukavac Memorijal je proglasio otvorenim Zikrija Isaković, savjetnik načelnika Općine Lukavac. Tom prilikom obratila se i Nihada Fajić, direktorica JU Javna biblioteka Lukavac. Branislav Lukić Luka je govorio u ime likovnih umjetnika, čija djela su bila izložena u okviru ciklusa „Toliko o mom putu“. Radi se o preko 20 stvaralaca, koji su okupljeni u Art Centru Lukavac i Multimedijalnoj grupi Lucido.
Tokom cjelodnevnog programa promovisane su i tri knjige: „Poetica Demonica“ autora Emira Sokolovića iz Zenice, „Četveropis vremena“ Nihada Mešića Rivera iz Tuzle i „Monolog tišinhane“ Majde Zukić Ribić iz Lukavca. Promotori su bili: Slobodanka Omerović, Alma Omeragić, Mario Vranješ i prof.Zejćir Hasić.
Priliku da govore svoje stihove dobili su i svi drugi pjesnici i mladi stvaraoci, što je već postala jedna od značajki ovih književnih susreta.
Diplome, knjige i novčane nagrade uručene su autoricama najboljih radova, koji su pristigli na konkurs sa temom: „Razgovor u gluho doba“. To su: Tijana Božić, Nerma Huskić i Una Bajrić.
Završni dio 24.Pjesničkog memorijala Avdo Mujkić bio je posvećen upravo ovom piscu. Književnik i novinar Zlatko Dukić napravio je opsežnu analizu njegovih dijela te ponovo potvrdio da se radi o izuzetno kvalitetnom pjesniku. Stihove su govorili Namik Bičakčić, unuk Avde i Senije Mujkić, te učenici Gimnazije Lukavac.
Manifestaciju, koja se i ove godine, kvalitetom i kvantitetom izdigla od ostalih u našem okruženju, organizovala je JU Javna biblioteka Lukavac.
…, a kakav je bio dok je bio živ?
Bio sam osnovac. Jedan davni čas započeo je okarinom.
Nakon toga objašnjavao nam je rečenicu.
Tj. riječ-rečenicu.
-Gori ! Eto jedne račenice. Kad kuća gori,nema se kad´
spominjat´da tavan gori. A na tavanu sepet , u sepetu pilići …
Zapamtio sam tu Avdinu lekciju.
A i ovu,skorašnju.Stradali su u ognju,koji nam iz “komšiluka ” zaždiše,
mnogi nevini “pilići”.
Oni,kojima majke tepaše :”Pile moje…”