Napustio nas je Rusko: Čovjek bez želja, ali s velikim srcem

Lukavac je grad koji pamti svoje ljude. Ulica ili običan kutak ispred prodavnice često dobije svoju dušu tek zahvaljujući onima koji ga obasjaju osmijehom i toplinom. Jedan od takvih ljudi bio je i Rusmir Mujkić, svima poznat kao Rusko Šerpica ili Hanover. Čovjek koji nije imao mnogo, ali je davao sve što je imao – sebe.

Rusmir je živio jednostavno, tiho i nenametljivo. Iako bez doma, nikada nije bio bez dobrote. Nikada bez osmijeha. Nikada bez toplog pozdrava ili kratkog razgovora koji bi svakome popravio dan. Bio je jedan od onih ljudi koji te podsjeti da čovjekovo bogatstvo ne leži u stvarima, već u duši.

Zvali su ga „čovjek bez želja“ – ali to nije značilo da je živio prazno. Naprotiv, živio je onako kako je znao i umio. Šale koje je pričao, jednostavne ali životne, i anegdote koje su se prepričavale, postale su dio svakodnevice mnogih Lukavčana.

Ispred trgovine u ulici Armije BiH sada će biti tišina i praznina. Nestala je figura koja je za mnoge bila više od prolaznika.

Rusmir je otišao tiho, baš onako kako je i živio. Sam, nenametljivo, bez ikakvog tereta za druge. Ali oni koji su ga poznavali, makar i iz kratkih uličnih susreta, znaju da se takvi ljudi nikada ne zaboravljaju. Oni ostaju utkane uspomene, ostave trag bez da to ikada pokušaju.

Danas se opraštamo od Šerpice, Hanovera, našeg Ruska – čovjeka koji je znao nasmijati, oraspoložiti… Čovjeka dobrog srca.

Neka mu je vječni rahmet.
Neka počiva u miru, blago i tiho, baš onako kako je i koračao kroz naš grad.

Lukavac će ga sigurno pamtiti. I nedostajat će.