Ermin Jusufović: Invalidnost mi nije bila prepreka nego vjetar u leđa

Osam titula prvaka Evrope, tri titule prvaka svijeta, dva olimpijska zlata, sve to ima naš reprezentativac u sjedećoj odbojci Ermin Jusufović.

Zbog njega je ovogodišnji izbor sportiste godine Tuzlanskog kantona postao historijski. Prvi puta je jedan sportista invalid proglašen najboljim, ne u kategoriji invalida, nego apsolutno. Čekao je godinama i dočekao i ko može reći da je nezasluženo.

Najbolji sportista

– To je najznačajnija nagrada koju sam ja za 19 godina bavljenja sportom dobio. Povod za nagradu bilo je srebro na Paraolimpijskim igrama u Riju, ali ranije je bilo i zlatnih medalja sa svih velikih takmičenja. Čini se da se konačno stvorila svijest da je vrijeme da se sportisti invalidi izjednače sa svim ostalim – kaže Ermin za Faktor.

Smatra da je to historijski trenutak za sve osobe s invaliditetom.

– Mi invalidi se uvijek lako složimo i dobijemo podršku kada se desi neka diskriminacija. Međutim, za mene je ovo veliki događaj, jer je neko odlučio da nas prihvati i prizna kao jednake, zbog toga mislim da ta nagrada ima veliki značaj – objašnjava Ermin.

On najbolje zna šta znači prihvatanje invalidnosti, taj bolni proces i sam je prošao kada je kao 16-godišnji dječak ostao bez noge nakon eksplozije nagazne mine.

– Sjećam se prvog treninga sjedeće odbojke, došao sam kući i nisam mogao zaspati. Stalno su mi bili pred očima ljudi bez nogu. Bilo me je strah, osjećao sam se neprijatno – iskren je Ermin.

Ranjen je 1997. godine i tokom rehabilitacije u Domu zdravlja Lukavac upoznao je Fahrudina Muharemovića i Vehbiju Tokića, sekretara i trenera odbojkaškog kluba Sinovi Bosne. Oni su ga pozvali da im se priključi, međutim, kako kaže, bio je neodlučan. Tek u ljeto naredne godine na nagovor prijatelja Safeta Alibašića otišao je na prvi trening i to mu je, u konačnici promijenilo život.

Od suza do sporta

– Ranjavanje je bio jedan veliki šok. Sve se za 24 sata promijeni. Ko planira život sa invaliditetom? Odjednom shvatiš da ne možeš ništa što ti je bilo sasvim uobičajeno. Šest mjeseci sam se budio u suzama. Postepeno sam uvidio da to nije kraj svijeta, da ima ljudi i sa težim povredama. Jedna vrata su se zatvorila, a otvorila su se druga koja su mi omogućila da obiđem cijeli svijet, da se afirmišem kao čovjek i kao sportista, da postanem porodičan čovjek, da se obrazujem… Sve ono što svaki čovjek želi. Ispostavilo se da mi invalidnost nije bila prepreka nego više vjetar u leđa. Zbog toga i kažem da sam sretan što sam invalid – objašnjava Ermin.

Pored reprezentacije BiH Ermin Jusufović nastupa za klub sjedeće odbojke Sinovi Bosne iz Lukavca. Tu je počeo svoju karijeru, a šest godina je bio u sarajevskom Spidu, s kojim je osvojio brojne klupske trofeje. Magistrirao je menadžment u sportu, a trenutno radi u Sportskom savezu u Lukavcu.

Živi u Devetaku kod Lukavca, a klupski kolega mu je brat blizanac Armin, koji iako nije invalid igra sjedeću odbojku. Najveća podrška su mu supruga Merima, devetogodišnji sin Namik i dvogodišnja kćerkica Naida.

– Kada dođem kući vidim da Namik plače od ponosa zbog naših uspjeha i od toga zaista nema veće nagrade – kroz smijeh govori Ermin.

Tajna uspjeha

Čini se da svi naši reprezentativci u sjedećoj odbojci imaju jednu zajedničku osobinu. Njihova glad za pobjedom može se mjeriti samo sa njihovim ponosom.

– Nikome poraz ne pada teže nego nama, drugog objašnjena za naše uspjehe nemam. Ne želim da se od našeg sporta pravi slučaj. Ono što mislim da treba svim sportistima je da država uspostavi sistem u kojem će svako od nas zaštiti svoj interes u skladu sa svojim uspjehom. Kod nas je sve sporadično, jer nema sistema. Treba riješiti problem finansiranja svih reprezentacija, stipendiranja sportista i riješiti pitanje sportske penzije – objašnjava Jusufović.

Kada je u pitanju njegova penzija 36-godišnji Ermin u planu ima još Olipijske igre u Tokiju 2020. godine, a nakon toga će donijeti odluku o svojoj budućnosti u sportu. Kraj njegovim uspjesima još je daleko…