Sjećanja Seada Salihovića, bivšeg fudbalera fudbalskog kluba „Radnički“ Lukavac

Gospodin Salihović, mjeseca novembra 2015. godine, bio je gost na jednoj kulturnoj priredbi u Javnoj biblioteci Lukavac, tačnije, radi se o promociji knjige poezije gospođe Vahide Hajdarbegović, pjesnikinje iz Tuzle. Nakon promocije, upriličen je relaksirajući razgovor u kojem je Sead nekima od prisutnih podijelio par anegdota vezanih za vrijeme dok je on nosio plavi dres lukavačkog „Radničkog“.

Sead nam je ispričao i ovo:

„Fudbalski klub „Radnički“ iz Lukavca, mjeseca juna 1969. godine, postao je članom Tuzlanske zonske fudbalske lige. Malo je bilo onih koji su vjerovali da će „Radnički“ u novom rangu takmičenja postizati zapažene sportske rezultate. Bilo je kriznih situacija, ali zahvaljujući, prije svega, svojim vjernim navijačima, upravi kluba na čelu sa poznatim entuzijastima fudbala Zlatkom Alićem, Selimom Džanovićem i Lutvom Ramićem, preuzela na sebe veliku obavezu.“

Naročito je bila teška situacija na proljeće kada je „Radnički“ u šest posljednjih kola uz povoljan žrijeb trebao sačuvati status zonaša. Sead Salihović prisjeća se utakmica u Lukavcu sa zvorničkom „Drinom“, TOŠK-om iz Tešnja, zatim sa „Natronom“ iz Maglaja, te gostovanja u Modriči, Mramoru i Orašju.

U jesenjem dijelu prvenstva sezone 1969./70., „Radnički“ je osvojio svega 6 bodova, ali na proljeće stanje u klubu se popravilo. Počele su pripreme za proljetnu sezonu. Uprava je stupila u kontakt sa FK „Slobodom“ Tuzla. Došlo je do veoma povoljnih aranžmana u korist „Radničkog“. „Sloboda“ je ustupila, pod veoma povoljnim uslovima, nekoliko svojih igrača. Poslije toga, pripreme su otpočele sa velikim elanom, a i potajnim sumnjama u konačan uspjeh čitavog poduhvata. Međutim, svi igrači, mada pod teškim psihološkim pritiskom, prve utakmice su počeli veoma dobro. Malo tko sa strane je vjerovao da će „Radnički moći sakupiti dovoljno bodova da ostane u zoni. Pa čak i onda kad su se redali uspjeh za uspjehom, bilo je skeptika koji su vrtjeli glavama.

Na sve to se, međutim ni Uprava a ni sami igrači nisu obazirali. I dalje su igrali i na strani i kod kuće jednako sa velikom željom za pobjedom. Neizvjesnost opstanka trajala je, takoreći, do posljednjeg kola kada su konačno svi odahnuli dobivši i posljednji odlučujući meč, što je bilo dovoljno da se ostvare sva nadanja i želje i ispuni onaj optimizam koji je vladao na početku proljetne sezone.

Uspjeh je zaslužen i realan jer je postojao, a i sada postoji stvaran kvalitet. Osim toga, svi igrači, bez izuzetka, redovno su trenirali, izvršavali svoje postavljene zadatke, zalagali se na svakoj utakmici do krajnjih granica, bez obzira na strahovit psihološki pritisak kojim su bili opterećeni.

Pored igrača, i Uprava kluba također ima zasluge za izuzetan uspjeh, jer su odnosi sa igračima i sa trenerom bili puni razumijevanja. Svakako, treba istaći i značajnu pomoć koju je „Radničkom“ pružila tuzlanska „Sloboda“. Ipak treba istaći i ukazati na nekoliko igrača koji su čitav teret gotovo sami iznijeli na svojim leđima. To je, prije svega, vrsni centarfor i golgeter proljetnog dijela takmičenja, Albert Kurilić, zatim odlični bek Kasim Alibegović, golman Miroslav Vračević, half Rizah Zaimović, napadači Imamović i Vantić, te veterani Radović i Azabagić. Ne treba svakako zaboraviti ni trebera Iliju Radića, koji je uspio da utjera disciplinu jer se samo tako moglo ostvariti ono što se očekivalo.

Uprava „Radničkog“ je nakon prvenstva održala važne sastanke sa predstavnicima društveno-političkih organizacija i sa predstavnicima Skupštine opštine, na kojim je prezentirano šta „Radnički“ može dati u narednoj sezoni i koliko bi to koštalo.

Za opstanak u zoni potrebna su značajna sredstva, a u borbi za prvo mjesto još veća. Rukovodstvo opštine je odlučilo dati podršku „Radničkom“, pa je klub naredne sezone igrao veoma značajnu ulogu u tuzlanskoj zoni.

Jedna od važnijih utakmica koju je „Radnički“ u jesen 1970. godine igrao na domaćem terenu, pred oko 1.500 gledalaca, bila je i utakmica protiv „Sloge“ iz Doboja. Ovaj susret „Radnički“ je dobio rezultatom 4:2. Ova utakmica direktno je odlučivala o drugom mjestu tuzlanske zonske fudbalske lige. Na ovoj utakmici „Radnički“ je nastupio u sastavu: Vračević, Ristić, Salihović (Arapčić), Mustačević, Radović (kapiten), Miraščić, Radanović, Hodžić, Hukić, Imamović (Vantić), Kuvelja.

Izgledalo je da će Dobojlije odnijeti najmanje jedan bod, jer su dva puta bili u vodstvu. Ipak, zahvaljujući vrlo dobroj igri u drugom poluvremenu, kada je na scenu stupio Kuvelja, lijevo krilo „Radničkog“, Lukavčani su postigli pobjedu. Na ovoj utakmici prikazan je dobar fudbal a pored Kuvelje u timu „Radničkog“ odličnu igru pružio je veteran i kapiten Radović, koji je bio neumoran svih 90 minuta igre.

FK „Radnički“ na kraju jesenskog dijela prvenstva 1970./71. zauzeo je drugo mjesto. Na prvom mjestu zasluženo nalazila se ekipa „Radnika“ iz Bijeljine. Slijedio je zanimljiv i buran nastavak šampionata, pa kvalifikacije za viši rang takmičenja sa ekipom iz Bijeljine.“

Sead Salihović obezbijedio nam je nekoliko fotografija iz svog sportskog albuma, koje u originalnoj verziji donosimo istinskim prijateljima i simpatizerima FK „Radnički“ Lukavac. Ovo je samo kratka priča iz bogate i 95. godina dugačke tradicije jednog od najstarijih i uspješnih bosanskohercegovačkih fudbalskih klubova.

Izvor: Arhivizam