Kažem-trebao, jer nije svakom određeno da ispješači tu golemu razdaljinu u tako sićušnu vaktu kojim zapovijeda Božja čestica beskrajnog univerzuma. Nije svakoj „sorti“ Gospodar univerzalne mrve dodijelio dovoljno da je ima, da bi mogao stići onamo gdje skončavaju samo najveći, oni koji imaju najviše „ono malo ljudske duše“. I ne znam da li „ono malo“ i ima svaka sorta. Jedino što mogu da pretpostavim je da ono, što se Čovjekom naziva, ne pripada „sorti“, nego – rodu čiji bitak određuje „neko“ ili „nešto“ u čiju se egzistenciju Homo Sapiens, koji bi trebao da ima visoko razvijen mozak, džabe trudi da pronikne.
Kažu neki da u beskrajnom i bezvremenom prostoru postoje magline. Magline zvijezda, koje svojom svjetlošću zaklanjaju vidik.Tako da nešto ,što se okom zove, ne može da je vidi. Jer, kao što mrak tamu skriva ,tako i svjetost, sjajna, beskrajna i bezvremena svjetlost, rađa novi i još sjajniji svijet svjetlosti koji ne dozvoljava da se do njega stigne. Kao što su zvijezde blještavog sjaja, svjetlo koje stiže iz dubina prošlosti, tako i čovjek, sa velikim “ Č“, dolazi iz prošlosti te za trenutak zaslijepi tamu šjama koji se vremenom nataložio i stvorio mrenu od koje boluje poveliki dio današnje „sorte“.
Tačno za onoliku zehru Božje čestice, koju ljudi „vremenom“ nazvaše, pojavi se blještavo svjetlo koje zaslijepi tamu i obasja sve laži,prevare; sve pakosti i gramzivosti; sve nepravde i zločine…sve ono što je prošlost odnijela a „demokratija“ donijela.
Svakoga dvadesetpetog maja,u praskozorje dana, kada svjetlost zvijezde Sunca nadvladava mrak ,na prelazu noći u dan, kada se „noć skupi u kap“, se budim. Ustanem na prstima, da ne budim odsanjane snove, zagledam se mrvu univerzuma i pogledom potražim najsjajniju zvijezdu. Kad je ugledam, u još snenom sazviježđu, Sazviježđu Maršala, očinji vid mi zabljesne svjetlo trepereće zvijezde koja u mojem oku ostaje da lebdi do kasnog povečerja.Tada naviru uspomene na nečije rođendane. Na rođendan svih mojih živih i mrtvih Drugova čija je mladost bila rođena na taj dan. Sjetim se i Njega, Druga nad Drugovima. Sjetim se Dobrog vremena kada su rujne zore slobodom blještale.
Tada me obuzmje sjeta. Vali sreće i neke iskonske tuge prate me i nose do jedne kapije „na brdovitom Balkanu“na kojoj su demoni tame ubili Mladost na dan njenog rođendana.Pojavi se zvijezda, padalica, krvavo crvena, sa sazviježđem zvijezda padalica, sedamdeset i jednom, koje prelete oblačnim nebom i vrate me u dvadesetpeti maj tisućudevetstodevedeset i pete.Za momenat obnevidim, zaslijepi me sjaj. I tada prokapam suzom tvrdom, jer se sjetim Mladosti.Ali,ne Naše,nego Njihove, prekinute . Danas bi bile majke, bili bi očevi.
Lejla bi ,možda, sretno bila udata za Franca. Možda bi im Svevišnji podario i ćerkicu Sandru, koja bi danas bila mlada dvadeset i dvije godine. Koja bi u predvečerje bila na Kapiji Soli sa ostalim mladim ljudima, i držala vršnjaka Sandra za ruku. Stvorili bi neraskidivi vijenac ruku, rukovet mladosti, koji bi, zagledan u proljetnje nebo, čekali nadolazeće ljeto života tražeći svoju sretnu zvijezdu.
Danas, poslije dvadeset godina, na Dan mladosti, na Dan nestale djece, sjede Ljudi na svjetskim kapijama sa sjećanjem na buduću mladost, na djecu, i na mračnome nebu traže nečiju ugaslu Zvijezdu sreće. Njihove i naše oči, srešće se noćas nošene snagom“ ono malo duše“, na dijelu Božje čestice koju – nebom, izgubljenom u vremenu, zovu.
Noćas će suzom prokapati Ono malo duše, u Ono malo ljudi kojima je očinji vid posljednja nada u čekanju istine koju pravdom zovu.Noćas će svjetlost zvjezdanog neba protjerati demone mraka u zemlju, u kojoj će od straha crkavati čekajući Pravdu, ukoliko je ima.
