Ko je i kada izgradio žičaru Vijenac?

Naime, još početkom prošloga vijeka austrijski geolog Katz je ustanovio da je krečnjak na Vijencu pogodan za produkciju soda, međutim u to vrijeme bio je veliki i skupi poduhvat otvoriti tamo kamenolom i kamen transportirati do Fabrike.

E, kako je napredovala nauka i tehnika, tek krajem četrdesetih godina stekli su se uslovi za realizaciju te ideje. Tako su domaće firme početkom 50. počele izgradnju kamenoloma na Vijencu sa pripadajućim postrojenjima, drobiličnim prije svega, a počela je i izgradnja moderne žičare kojim se usitnjen kamen transportirao do Fabrike.

Žičaru je projektirala i gradila jedna francuska firma, sa iskustvom u izgradnji žičara na francuskim Alpama i čitav projekat bio je dovršen negdje 55., odnosno 56. godine, uporedo sa dovršetkom poslova na proširenju proizvodnih kapaciteta u Fabrici.

Na samom kamenolomu, kako je već pomenuto, napravljeno je drobilično postrojenje koje je usitnjavalo “otpucani” kamen sa etaže veličine koja je odgovarala produkciji kreča i krečnog mlijeka za proces proizvodnje soda. Nabavljeni su, za ono vrijeme, moderni bageri (kašika bagera tovarila je pet kubika kamena) koji su otpucani kamen tovarili u isto tako moderne i ogromne kamione (točkovi su bili visine normalnog čovjeka) koji su odvozili kamen do drobilice, odakle je, usitnjen, trakama išao do žičare i utovarivan u viseće vagonete, huntiće.

Žičara je bila dugačka oko 11 kilometara, a njen kapacitet
prevoza do Fabrike iznosio je oko 120 tona dnevno. Tako je prestao robovski rad na usitnjavanju kamena koji je više od tri decenije željeznicom dolazio iz fabričkog kamenoloma u Doboju. Zna se da je poslije rata poslovođa tucača kamena iz Doboja bio Rade Krulj, predratni žandar. Svojom pojavom, a bio je visok i krupan, i strogošću bio je pravi “gonič robova”. Međutim, on je bio sušta suprotnost svojoj strogoj pojavi – bio je čestit i dobrodušan čovjek, koji nije nikada nikoga uvrijedio.

Na proširenju proizvodnih kapaciteta, pored domaće radne snage, radili su i stručnjaci zagrebačke Jugomontaže. Šef pogona ove firme bio je Vinko Poljančić, koji je mnoge mlade školovane Lukavčane odveo sa sobom u Zagreb, gdje su ovi kasnije postigli zavidnu poslovnu karijeru.

Na Vijencu je Fabrika napravila i tri stambene zgrade za poslovođe i majstore koji su radili na kamenolomu, a neposredno do njih izgrađen je lijep hotelčić, sa pristojnom restoranskom dvoranom, malom salom za gledanje televizije i na spratu sa šest soba za spavanje.

Stotinjak metara niže hotela napravljeno je i vještačko jezero, u kojem se ljeti bilo milina kupati jer je bilo plitko i voda se brzo grijala. Uz samu obalu jezera napravljeno je nekoliko drvenih kućica u kojima se moglo prenoćiti.

[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba[/pull_quote_center]