Džungla u kojoj zakon i pravda nisu isti za sve

Onima koji su se profesionalno formirali u inostranstvu još je teže da se naviknu na trenutni način na koji se samo društvo ophodi prema privredi, a naročito prema malim i srednjim preduzećima u privatnom vlasništvu.

U više od 20 godina nismo se odrekli onog što smo odbacili, a nismo prihvatili ono što smo izabrali. Zahvaljujući “Dubioza kolektivu” imamo i adekvatno ime “Apsurdistan”. U Bosni i Hercegovini poslujem od početka 2006. godine, a činjenica da je društvo ograničene odgovornosti Konfekcija F.B.M. osnovano polovinom 2003. govori sve. Sama procedura vezana za papirologiju za izgradnju i osposobljavanje proizvodnog pogona je trajala dvije i po godine. Saglasnosti i saglasnosti da smo saglasni; dozvole i dozvole da smo dozvolili itd…

Za razliku od predizbornih kampanja koje su fokusirane na priču o razvoju privrede, a posebno proizvodnje, stvarnost je dosta drugačija i nije stimulativna za privrednike, naprotiv. Vrlo je teško raditi i poslovati u društvu gdje nije razgraničeno ko mora voditi računa o dobrobiti društva, a ne o vlastitim interesima. Tako da nam često nije jasno gdje u našoj politici ljudi prestaju biti privrednici, a postaju političari i obrnuto. Skoro da nije vidljiva granica između politike, religije i privrede (ekonomije). Rijetki privrednici koji misle kao ja i ne bave se politikom, vlastita politička mišljenja doživljavaju kao nešto privatno, složit će se da je teško opstati držeći se vlastitog mišljenja. Za stvaranje zdrave privrede, koja je preduslov za zdravo društvo, treba poraditi na svijesti građana. Biti realan. Svi mi kritikujemo, a u isto vrijeme “podlegnemo” iskušenjima kada je u pitanje korupcija. Svi smo svjesni da je naš državni aparat prevelik za našu ekonomsku sposobnost. Znamo da je većim dijelom i uzrok za dosta ekonomskih problema. Dio nepotrebne i komplikovane birokratske procedure je u direktnoj vezi s tim. Ovjere, razne potvrde koje su opsoletne s obzirom na informatičku povezanost i postojeće baze podataka, čine nas, posmatrajući sa strane i logično analizirajući, “kafkijanskom” državom.

Naša firma je pretrpjela i veliku štetu prilikom poplava u maju 2014, čime je bilo ugroženo 97 radnih mjesta. O odnosu prema privrednicima koji nisu u sprezi sa političkom scenom govori i činjenica da niko od lokalnih vlasti nije našao za shodno da nas posjeti. Pomoć je otišla tamo gdje nije bilo poplava, ali gdje postoje određena povezanost sa uticajnim ljudima. Finansijska institucija preko koje uplaćujem doprinose traži potvrdu o izmirenju doprinosa. To je samo jedan od mnogobrojnih apsurda.  Kao što svaki građanin ima obaveze i prava i sama država nije isključena iz tog. Mi privrednici smo se našli u situaciji koja je apsurdna. Za neizvršenje obaveza nas sleduju sankcije, ali da ostvarimo naša zakonska prava smo nemoćni. Trenutna vlast nije stvorila uslove da nas podstakne za stvaranje novih radnih mjesta. Naprotiv. Dovodi nas u situaciju da dolazimo u iskušenje da se prema obavezama ponašamo bahato kao ona.

Prateći sva dešavanja nisam još niti jednom čula da je neko spomenuo refundacije prema firmama, a koje, uistinu, često dovode do revolta kod poslodavaca. Ja sam u sektoru gdje su većina uposlenika žene. Dinamika refundacije trudničkog bolovanja od države je neprihvatljiva. Ako uzmemo u obzir da u Tuzlanskom kantonu nije isplaćena refundacija za 2013, to vam govori sve. Često se kaže da poslodavci osporavaju pravo na trudničko bolovanje. Stvarnost je dosta drugačija. Država je faktor koji ne poštuje trudnice i njihova prava na bolovanje. Isto važi i za redovna bolovanja, gdje se zdravstvene ustanove često i igraju sa nama. Mislim da je period na teret poslodavca od 42 dana pretjeran, pogotovo ako uzmete u obzir da se 99 posto bolovanja zaključi poslije 42 dana. Nadležni državni organi se nisu nikada bavili tom problematikom, a ona je veliki teret za privrednike koji hoće da poštuju zakonske odredbe. Mnogi će se vjerovatno i nasmijati čitajući ovo, ali ovo je jedan od konkretnih problema i mislim da bi smo svi trebali početi pričati o konkretnim problemima, a ne generalisati.

Svi znamo da korupcija postoji, da nepotizam vlada, a da meritokracija u državnom sektoru još ne znači ništa. Trebamo prestati da pričamo o već poznatom i da počnemo tražiti rješenja za te probleme. Moramo biti i svjesni da smo i mi, kao građani ove države, jedan od razloga za ovu situaciju. Sam naš pristup odabiru onih koji će nas predstavljati i biti naš glas je neodgovoran. Mi smo oni koji moraju prekinuti taj lanac “ti meni, a ja tebi”, počevši sami od sebe. Oni koji imaju moć, a koju smo im mi dali, trebali bi možda manje “sređivati” pojedincima, a početi uređivati državu. Ovo nije odgovaranje mladih da pokrenu svoj posao i realizuju svoje ideje. Nemojte se potcjenjivati, ali isto tako ni precjenjivati. Ja od moje ideje o pokretanju proizvodnje u BiH ne bih odustala i da sam raspolagala ovim podacima prije. Bilo bi manje razočarenja, ali u isto vrijeme možda bi bili i manje zadovoljni sami sobom. Opstali smo u džungli, gdje zakoni i prava nisu ista za sve.