Od bola Kapija
(Jednoj mladosti)
Hoće li se
ikada, ikada
Iko i iko
imalo, imalo
od onijeh
Onamo, Onamo
setiti
na kolena kleknuti ,
hudoj mladosti
pokloniti.
I jednu suzu pustiti.
Od onijeh
Onamo, Onamo…
Nikada, nikada
Niko i niko
Nimalo,
nimalo
nije se setio .
Pred Kapijom ustuknuo
na kolena kleknuo .
Suzu
nijednu pustio.
Mladosti hudoj poklonio
očinju mrenu odagnao
Istini Boga nazvao!
Nikada.
Niko.
(Za SodaLIVE: Milenko Blagojević)
Odlična poema .
E,Balašu moj.Nadam se da se ne ljutiš što sam prešao na”ti”.
Što ti se obraćam onako spontano ,iz duše. “Ti” se govori
onima koji su ti bliski.Koje znaš ,poštuješ ili voliš.Govori se onima sa kojima zajedničku riječ mozeš da nađeš.
Zajednička riječ ne znači samo “niz dlaku ići”,nego da se razumijemo i onda kada se stavovi razlikuju .To je pravo poznanika ,prijatelja ili svakoga onoga sa kojim javno komuniciraš. To je pravo svih onih sa kojima se srećem na ovim stranicama.Bolje je nekada i opsovati ,nego ćutati,ćutati…
Pogotovo svi mi ,koji smo odrasli ,koji smo neke dobre godine dozivjeli , mi koji smo neko iskustvo stekli, nemamo moralnog prava da ćutimo .
Ja lično nemam aspiracije da budem mudrac ili “Dalaj Lama “koji sjedi neđe na vrhu i lamentira ispod oblaka i “pamet dijeli”.Želim samo da kažem nešto onako kako istinski doživljavam i osjećam.
Često preovladaju emocije koje su nekada neutemeljene,
koje nemaju mnogo uporišta u današnjici.Ali ,današnjica je relativan pojam ,jer svaki trenutak odlazi u prošlost i pretvara se u uspomenu .Budućnost je neizvjesno vrijeme u kojega treba vjerovati i za kojega treba raditi i misliti.Misliti na sadašnje mlađe ,ili još nerođene naraštaje u koje spadaju djeca tvoja ,i djeca prijatelja-znanih i neznanih.Dakle ,i potomci svih onih sa kojima komuniciramo sada i ovdje, ili koji će se tek roditi.
I zato vrijedi pričati i pisati,ali sa mjerom i nepretenciozno.Ovo što mi radimo liči na mukotrpan rad lovaca na zlato ili dijamante.Valja dugo,mučno i strpljivo kopati.Tone i tone prevrnuti, dok ne dođes do traženog zrnca.Do zrnca istine .
Zbog toga mislim da smo svi mi koji napisemo ,makar i jedan komentar ,na istome poslu.
Ostaće u “situ vremena ” makar jedno zrnce istine.
Pisimo ljudi.Razgovarajmo ,ljudi .
Diajalog nije covjek izmislio ,nego nam je svevišnji podario.
Zato i jesmo insani.
Evo ti dobri moj Milenko , umjesto dijaloga ,jedna vijest koju si vjerovatno čuo , ali nije loše i da se pročita na ovom portalu :
“Šestorica bivših čelnika Hrvata iz BiH osuđena su u srijedu pred Haškim sudom na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima na području tzv. Herceg-Bosne u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993-94. godine.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg sudije Jeana Claudea Antonettija, zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom tzv. Herceg-Bosne za koje se terete optuženi, konkretno zločini iz 21 od 26 tačaka optužnice, počinjena u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana ” .
Molim tvoj komentar , a moj bi bio :
” Pravda je spora ali dostižna , I ovo je jedini put pravog pomirenja :zločine , ma ko ih napravio – javno osuditi , samo tako možemo graditi svjetliju , zajedničklu budućnost “.
Balasevicu ,htjedoh da ti ukratko odgovorim na tvoj komentar ali ce ispasti novi prilog za kolumnu koji cu ,nadam se, zavrsiti sutra .
Navescu ti samo jedno moje razmisljanje koje glasi :”Pravda bi trebala da bude mjera cinjenicnog stanja istine.Izmedju pravde i istine bi trebao da stoji znak jednakosti.”
Mislim da se u ovome slucaju ,o kojemu pises,davno znalo ko je bio zrtvom a ko pocinilac .Samo pitanje glasi :”Zasto se to tek sada plasilaro i sta je pravi cilj ?”
Svaka Vam čast profesore jezika.
Da se ne zaboravi.
Od bola kapija.