Nostalgija za suncem, za umrlim druguvima, za Zemljicom ili, prosto, nekim dobrim godinama.
I april nas, po običaju ,”laže , krade i napušta…” Jer,evo, ni obećavano proljeće nije stiglo, slagaše i za kijametski dan koji je za insana davno nastupio. I juni je daleko.
A, april je mjesec u svijetu, kad laž zri. Da parafraziram. Vako il’ nako. Pogotovo sada, kada je i ona postala globalna.
Čak i Wikipedia omane, i objavi u prilogu o nekadašnjim Radnim akcijama u SFRJ nešto sa čime se ne mogu složiti. I to, veoma haotično. I stilski i pravopisno.
“Dragovoljni rad (ili engleska posuđenica volonterstvo) je rad osobe koja obavlja posao za dobrobit drugih bez financijske naknade. Najčešća vrsta dragovoljnoga rada je sudjelovanje u aktivnostima nevladinih organizacija pojedinačno ili kao dio dragovoljnoga društva ili dragovoljne skupine. Razlozi za uključenje u dragovoljni rad su obično moralne prirode i ovise o individualnim pristupu sustavu vrijednosti. Uključuje se uglavnom radi pružanja pomoći drugim ljudima, kako bi se promijenio svijet koji ih okružuje na bolje.” ( Wikipedia)
Moja, i neke druge generacije, koje su bile savremenici toga vremena, bi kazale drugačije.
Dobrovoljci – dragovoljci – volonteri su bili LJUDI (nikako – osobe ) koji su zbog svojih moralnih nazora radili za LJUDE i DOMOVINU kako bi se promijenio svijet koji ih okržuje – na bolje. I još nešto. O tome se brinula DRŽAVA.
I nisu radili za” DŽ”, nego za sebe, za komšije, za djecu, za otadžbinu… A, zašto ne reći: i “za TITA” . I sve je to, što izgradiše, njima ostajalo i gruntovano. A, ni TITO nije ponio sa sobom. Ostalo. Bilo ostalo narodu.
Na žalost, kako se pokazalo, i za one koji su to poslije oteli i narode oćerali u bijedu i surgun, kako- koga.
A kada bi se brigadiri vratili sa Radnih akcija, nastavljali su da rade na svojim radnim mjestima, da se školuju na visokim školama i fakultetima i da bi, u vrijeme petnaestodnevnih ljetnjih godišnjih odmora , putovali prugama i prugama, putevima i putevima, i odmarali se širom plavog Jadrana za bagatelu. Nisu to bila samo odmarališta, hoteli, nego i privatni smještaj (kao se to tada zvalo) od čega je svak’ imo’ nafake. Baš-svak’.
I joŠ nešto. Dolazio je, bolan, i narod. Strani. Od svakle. Dolazili i Česi, koji su nosali konzerve. Da prežive. Nijemci, automobilima, avionima (tada smo gradili i aerodrome ). Rusi nisu smjeli i da su šćeli (a jesu)! Nisu mogli na tenkovima – ni oni, ni oni drugi. E, to je bilo zabrabranjeno, i to – STROGO. Nije dao babo. A, boga mi, ni ukućani.
I pokazivali smo, sa ponosom. Imalo se šta. A narod, ko narod, dođe i vidi. Pa mu lijepo, pa se navadi. Dođe jednom, drugi puta… pa hoće i on da ima. Pa, dođe kući i počne zanivljat…
A, to što su oni zanivljali je i jedan od razloga zbog kojega smo i mi najebali …
Hotio sam da napišem nešto o 1.aprilu, Danu radnih akcija, koji se obilježavao na geografskim prostorima SFRJ-a i BIH-a . Šćedoh da svima onima, koji su krampovima, ašovima i motikama gradili prugu Šamac – Sarajevo. Svima onima, koji su gradili auto-put
Bratstvo i jedinstvo. Svima onim, LJUDIMA, koji su “volonterski” , sa pjesmom na usnama, radili, gradili i – izgradili nešto što će ostati za pamćenje. Za pamćenje svima onima koji su znali za šta i za koga rade.
“Jošik” , stadion lukavačkog “Radničkog “, i njega treba pomenuti. Njega, i preživjele akcijaše koji su ga ostavili naraštajima i gradu kojemu je fudbal mnogo značio.
Hoću da pomenem i Aliju Sirotanovića. Onoga, koji je to, na neki način, teške ‘48. sve te akcije i započeo. Da se sjetimo njegovih i današnjih kamarada, istinske radničke avangarde. I da im kažemo: “Sjetno , drugovi rudari!” Ono, sretno, danas im mnogo više
treba. Njima, a i nama.
A, i “Onima Anam”. Da se sjetimo i njih. I njima je 1.april , al’ onaj drugi. I njima je dernek. I to svaki dan . “Svakog dana i u svakom pogledu sve više – nazadujemo!”
– Za koga?
– Za Žiku !
-Za koga?
-Za Žikinu dinastiju!
-Za koga ?
-Za žikino kolo!
– I , za koga još?
– Za sve one koji u tom kolu igraju .
Eto, tako bi se danas moglo uzvikivati njihovom prvom aprilu . Ostalo je i zapisano “Prosto da čovjek izludi čekajuci proljeće.”
I da dodam, juni i dudove. Trebaće nam .
Milenko M. Blagojević
Namiku Cehajicu ,
Lijepa rijec uvlaci se u dusu duboko i ostaje u nutrini za nezaborav.
Milenko standardno pozitivan a citirat ću dio koji mi se svidio :
“A, to što su oni ( ANAM )zanivljali je i jedan od razloga zbog kojega smo i mi najebali …”
Ma glavni razlog definitivno ,i dan danas se vuče ta naša najebalost i da mi je dočekati dan rahtluka da osvane i da budem siguran da će budućnost dječija biti bolja , sigurnija – makar navečer preselio .
I dudovi će još dugo zriti , al ‘ neće sazriti ono što može točak istorije ubrzati .Trpećivi insani se desili .
“Balašu ” ,potrefio si pravi ton.Iako je “mol” ,ima rezonancu koja se slaže sa mojim “durom”.
Nadam se da će se ove “Pjesme ” ,koje svi pišemo na ovim stranicama ,makar malo čuti i da ce doći do ušiju koje bi trebale da znaju “refren”.
Žarko želim da naši maksumi zapamte i rahatluk.Neka kušaju i dudove ,pogotovo one slatke ,crvene ,poslije koji su i naši zubi imali istu boju.
Ali,ne bi bilo dobro da ih iz nužde beru.Još su mladi i nadam se da će,ipak , naći selameta.
Jedino je sa našim umirovljenim zemljacima malo teže .
Prošlo je njihovo vrijeme kada su se mogli malo i pripet.
Niti mogu .niti su zaslužili da na takav način priušte sebi malo voća koje im je tako potrebno .
Milenko ,tamo gdje te srce vuče , sve je manje dudova ,a juni je ondje poznatiji po lipama .Osto sam ti dužan Tuzlak-a pod Lipom , sjetit ćeš se već .
Balašu ,sjećam se.Samo se ne sjećam da li ima dudovih stabala.Haman da su posječena.
Bitno je da ima lipe i lipova hlada i insana k'o što si ti.
A ,ima i hladna “Tuzlaka” iz “zelenjaka” .Begenišem .