Velika dvorana Centra za kulturu Lukavac sinoć je bila ispunjena stotinama Lukavčana i Lukavčanki, ali i publikom koja je zbog filma stigla iz drugih gradova. Premijerno u našem gradu prikazan je „Pour the Water as I Leave“ („Prospi vodu za mnom“), dugometražni hibrid animiranog i dokumentarnog filma Lukavčanke Daniele Repas.
Nakon projekcije uslijedio je razgovor s Danielom Repas, autoricom, rediteljicom, scenaristicom, animatoricom i montažerkom filma, u kojem se kroz spoj igrane priče, stvarnih svjedočenja, animacije i plesa govori o ratu u Bosni i Hercegovini, izbjeglištvu, gubitku doma, sjećanju i potrebi da se vlastita priča sačuva od zaborava.
Posebnost filma upravo je u načinu na koji različiti umjetnički jezici postaju jedna cjelina. Priča prati dvoje fiktivnih protagonista, muškarca i ženu, dok se njihova ljubavna priča odvija u ratnoj Bosni, a kroz njihovo putovanje ulaze stvarna svjedočenja ljudi iz tuzlanske regije koji su iskustvo rata i izbjeglištva ponijeli sa sobom.
U razgovoru nakon projekcije, koji je vodio magistar umjetnosti i glumac Mirza Salihović, posebno je otvoreno pitanje kako je bilo spojiti toliko različitih izražajnih sredstava, a da film ne izgubi svoju emotivnu i narativnu cjelinu. Govorilo se i o naslovu filma, koji se oslanja na običaj prolijevanja vode za sretniji put, ali i o njegovom sasvim drugačijem značenju kada je riječ o prisilnom odlasku i izbjeglištvu.
Jedan od najupečatljivijih motiva jeste „soba za plakanje“, prostor koji u filmu postaje snažna vizualna i emotivna metafora za ono što pojedinac i zajednica nose nakon traume.
Ipak, za publiku u Lukavcu ova projekcija imala je i jednu posebnu, gotovo intimnu dimenziju. Ovo nije samo priča koja govori o Bosni – u njoj se čuje i Lukavac.
Veliki dio zvuka i muzike za film sniman je upravo u Centru za kulturu Lukavac. U realizaciji zvučnog i muzičkog segmenta učestvovali su brojni umjetnici iz našeg kraja, među njima i Vokalni ansambl „Bosanke“ pod dirigentskom palicom prof. Jasminke Glinac. U zvučnom timu su i Saša Perić, sound designer, te Semir Gosić, koji je zajedno s Perićem radio na nadzoru snimanja. Muziku potpisuju Suad Bushnaq, Muris Šerifović, Nedim Hrnjić i Maida Habibović, uz učešće Mensura Glavića i „Bosanki“.
Posebno mjesto u međunarodnoj ekipi filma ima i Davorin „Daco“ Đuranović, koji je radio kao direktor fotografije druge filmske jedinice, dajući svoj doprinos vizualnom dijelu ovog međunarodnog projekta.
Važan dio producentskog tima filma je i Sanja Čobić, producentica koja je zajedno s Danielom Repas i ostatkom međunarodnog tima učestvovala u realizaciji ovog zahtjevnog projekta koji je spojio američku i bosanskohercegovačku filmsku i umjetničku scenu.
„Pour the Water as I Leave“ tako je sinoć u Lukavcu napravio puni krug.
Film koji je nastajao između Bosne i Sjedinjenih Američkih Država, koji je već predstavljen na međunarodnoj filmskoj sceni i festivalima, stigao je pred publiku mjesta iz kojeg je potekla njegova autorica i čiji se tragovi mogu prepoznati u njegovim slikama, zvuku i pričama.
A možda je upravo zbog toga sinoć bilo teško ostati samo gledalac. Jer kada se na velikom platnu pojave priče koje poznajemo, glasovi koje prepoznajemo i zvukovi snimani upravo ovdje, film prestaje biti samo film. Postaje susret sa vlastitim sjećanjem.
Daniela Repas vratila se kući s filmom, a Lukavac je sinoć svoj dio te priče ponovo prepoznao na velikom platnu.
