Nakon gašenja Koksare u Lukavcu, brojni radnici i njihove porodice suočavaju se s neizvjesnošću i teškim emocijama. Redakciji se obratila Elvedina Mujagić, književnica i studentica žurnalistike, koja je kao dijete radnika Koksare napisala ličnu i emotivnu priču o onome što zatvaranje ovog industrijskog giganta znači za porodice koje su od njega živjele.
Njen tekst prenosimo u cijelosti:
“Godine rada, truda, zalaganja, suza, neprospavanih noći i vjerovanja u bolje sutra propadaju u samo nekoliko dana. Uplakana lica očeva, tuga i umor u očima, pognute glave i napuštanje mjesta koje je hranilo preko 700 porodica.
Koliko je samo djece oblačila i školovala jedna Koksara? Pružala je bezbrižna djetinjstva. Koksara je u par dana ugašena, a zajedno s njom i nada i vjera u pravdu.
Lukavac se od danas pokriva tišinom koja će se pamtiti. Nije privremeno, kraj je. Ostaje samo slijeganje ramenima, skidanje radnih odijela i neizvjesnost.
‘Nek’ se gasi! Da prodišemo’, pričaju ljudi koji nisu svjesni koliko je jedna Koksara porodica održavala. Možda će Lukavac disati, ali većina nas ne može disati bez nade.
Ostaje nam samo da brišemo suze, gledamo očeve i majke kako kriju poglede i šapuću o tome kako ćemo se snaći. Ne bole suze u očima, boli ona praznina koju više niko ne može nadomjestiti.”
Dijete Koksare
Elvedina Mujagić, književnica i studentica žurnalistike
I bivši stručni saradnik iz komunalnog je zaplakao. Od srece.
Kakva poezija,Prever na aparatima.