fbpx
Ad image

Sa 12 godina zakoračila u pakao droge

6 min. za čitanje

droga1Dvadesetogodišnja A. M. iz Živinica imala je prvi kontakt s drogom kada je imala samo 12 godina i prošla je sve strahote puta kojim vodi droga. Liječila se u Centru za rehabilitaciju u Beogradu i danas je izliječena.

Ispričala nam je svoju sudbinu jer želi da drugima ukaže na ovu počast. Jedino nas je zamolila da ne objavljujemo njeno puno ime i prezime. Ne zbog sebe, kako je rekla, već zbog porodice i šire familije.

Već kao osoba od 12 godina razmišljala sam kao odrasla osoba i željela da sve probam. Iako sam odrastala u tradicionalnoj muslimanskoj porodici, počela sam rano izlaziti. Moji izlasci bi počinjali od 22 sata i ostajala bih do jutra. Počela sam ubrzo pušiti cigarete. Moji u porodici su znali, ali, eto, nisu mi zabranjivali. Konzumirala sam previše i alkohol, neobično se oblačila. Upala sam u krug ljudi gdje je droga bila svakodnevnica i normalna stvar. Počela sam pušiti marihuanu, a uz to sam ludo pila tablete za smirenje i to bi radila zajedno s alkoholom. Postala sam ovisnik o tabletama već u 7. razredu osnovne škole i nisam se mogla kretati bez njih – započela je svoju priču A. M. Od kuće je prvi put pobjegla kada je imala 15 godina.

– Kad sam bila sama i pod utjecajem droge, imala sam osjećaj da mogu zvijezde dotaći. Upadala sam u veće probleme i sve mi je bilo potrebnije nešto više i jače. Uzimala sam bobe, trodone, spid hepitanol i, na kraju, svaki put osjećala sam sve više prazninu u srcu i sve više sam mrzila ljude oko sebe. Krivila sam sve, svoju porodicu, što sam postala takva. Od bijesa, počela sam konzumirati heroin, a kasnije i da se bodem. Nekoliko puta željela sam prestati s tim, ali nisam uspjela. To je bilo jače od mene. Nisam ni bila svjesna da sam postala rob droge. Više nisam imala snove, prijatelje, a ljudi bi na ulici bježali od mene. Većinu budnog vremena provodila sam noću na ulici, u parkovima, danju bih malo zaspala. Jednog jutra sam uzela preveliku dozu heroina. Izašla sam iz kuće i krenula jednom ulicom. Na trenutak nisam ništa vidjela ispred sebe. Vidjela sam neku svjetlost i osjetila sam udar. Pala sam. Prilikom pada jako me udario automobil i razbila sam desni dio glave. Kad su me dovezli u bolnicu, doživjela sam kliničku smrt, primila sam antifilaktički šok i poslije toga bila sam pet dana u komi na aparatima – priča A. M.

Kad se probudila, kako kaže, ništa nije znala, nije mogla prepoznati porodicu. Osjećala je bolove u glavi i znala je samo da želi drogu. Kad je izašla iz bolnice, opet je nastavila po starom. Morala je krasti i preprodavati drogu za dilere kako bi je i za sebe obezbijedila. Potom je istjerana iz srednje škole jer je dva puta ponavljala isti razred.

– Više nisam osjećala ni ljude oko sebe, ni bolove, ni sreću, ni radost. Samo sam tragala za propašću. Na kraju svega postala sam kao biljka, propala u tijelu, umorna od bježanja, od stvarnosti, iscrpljena, nenaspavana. Pričala sam nekontrolirano o stvarima koje nisu imale nikakvog smisla. Odveli su me neuropsihijatru i pravo me poslali u ludnicu u Kreku kod Tuzle. Tamo sam provela užasnih dvadesetak dana jake krize, imala bolove, padanja u nesvijest, da odereš sam sebi kožu, nepodnošljivo. Jedan doktor mi je preporučio jedan centar za rehabilitaciju u Srbiji u Beogradu, jer, nažalost, kod nas nije postojao takav centar za ženske osobe i, na još veću žalost, centra nemamo ni danas – ispričala nam je mlada Živiničanka svoju sudbinu.

U Beogradu je provela više od godinu dana. Danas živi u Živinicama. Kaže da po kafićima susreće mnoge djevojke koje se drogiraju. Prepoznaje ih po praznim pogledima. Zbog njih bila bi sretna da se centar za odvikavanje ovisnica što prije otvori i na području Tuzlanskog kantona. I sama bi željela pomoći djevojkama koje su krenule stranputicom. Na nedavno održanoj tribini „Snagom tijela i duće protiv droge“ u Živinicama Muharem Čanić, upravnik Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama (CROPS) iz Smoluće kod Lukavca, govorio je o potrebi otvaranja centra za liječenje isključivo ovisnica.

– Od majki dobivamo brojna pisma, koji su zapravo vapaji za pomoć. Mnoge od njih pišu nam o strašnim patnjama kroz koje prolaze njihove kćerke i, naravano, one s njima. Jednostavno nas mole da otvorimo centar za žene. Nažalost, mnogo je mladih djevojaka koje se drogiraju i kojima je droga uništila život – kazao je Čanić i dodao da se već radi na otvaranju centra za žene.

(RadioSLON/SodaLIVE.ba)

Podijeli ovaj članak
1 komentar
Subscribe
Notify of
1 komentar
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments

Ehh nije morala probat jace droge , mogla je ostat na travi i ponekad speed-u …