FK Radnički Lukavac danas obilježava stotu godinu svog postojanja, te se iz tog razloga prisjećamo jedne od historijskih utakmica odigrane u doigravanju za republičku ligu 1985.godine na stadionu Jošik pred 12 000 gledalaca. (Mihad Sakić – Arhivizam)
RADNIČKI: Talić, Mehinović, Toplak (Đulić), Savić, Mustačević, Džafić, Karić, Begović (Ibrišimović), Idriz, Sakić i Šimić.
ELEKTROBOSNA: Jakovljević, Trankulić, Topić, M.Omerinović, Arsenović, Baković, Gavrić, Pastuhović, Marijanović (Ganibegović), Me.Omerinović, Vučinić (Blizanac).
Radnički nije uspio da se kvalifikuje za Republičku fudbalsku ligu BiH. Doduše, postigao je pobjedu, ali je to bilo nedovoljno za ulazak viši rang. Postigao je pobjedu bez sjaja, darujući prepune tribine umjesto pehara meda, peharom gorčine.
Utakmicu je Radnički počeo žestoko, što je rezultiralo ranim vodstvom od 1:0 u 12-om minutu. Bio je to rezultat koji obećava. Međutim, vremenom se „Elektrobosna“ oslobađa pritiska, odnosno napada, da bi pred sam kraj prvog poluvremena, u 44- om minutu, golom iz jedanaesterca poravnala na 1:1.
Početkom drugog poluvremena, opet žestoki napadi domaćina. Gol pada već u petom minutu nastavka, a strijelac ponovo spretni Šimić.
I, to je bilo sve. Više od 2:1 se nije moglo. Međutim, zato ne treba isključivo tražiti krivca u sucu Jozi Mandiću, koji je, istini za volju, imao čudan aršin. Radnički je kvalifikacije prokockao žutm kartonima u Jajcu (Halilagić i Marković), skrivljenim penalom u 44 – om minutu, propuštenim šansama (poput one Sakićeve u 89 – om minutu). Savićevom „energičnom“, da ne kažemo, netaktičnom i grubom igrom, koji sebi dozvoljava da bespotrebnim faulom, uz već jedan zaradi i drugi žuti karton. Čak u polju protivnika, kada za tim nije bilo prijeke potrebe, i time drugove u ovako važnom meču ostavi na cjedilu, reagovanjem na svaku sudijsku, u čemu je prednjačio golman Talić, itd, itd…
Opšti je utisak da je Radnički u ovaj meč ušao, realno gledano, nespremniji (Elektrobosna je, iako nimalo bolja, znala šta radi) i pretjerano ubjeđen u konačno slavlje. Sudija Mandić je kardinalnu grešku napravio kada je Toplak, najblaže rečeno „kaširan“. Izvanredni bek Radničkog je hitno prebačen u Dom zdravlja, a Mandić taj prekršaj, namjeran i bez lopte, umjesto crvenog kartona, kruniše „sudijskom loptom“. Kakva farsa, kakva lakrdija, kakav cirkus…
Sve u svemu, s(p)retniji gosti minimalnim porazom proslavljaju plasman u Republičku ligu, ostavljajući Radničkog da iz svega izvuče određene pouke, između ostalog da bolji ne mora uvijek da pobijedi.“
Ovaj tekst Bajro je sačuvao u svojoj arhivi. Tekst je napisao novinar lukavačkog lista „13. septembar“ Dragiša Tošić, a objavljen je na strani 8 u broju 847. od 04. jula 1985. godine. Bajrin komentar je „Da smo tada ušli u Republičku ligu BiH, prošetali bismo bi se preko druge lige grupa Zapad među 18. najboljih klubova Prve Jugoslovenske Lige. Neki novinari napisali su u svojim izvještajima da je utakmicu posmatralo čak 12.000 gledalaca, što smatram da je tačno. To je sigurno rekord Radničkog jer smo zvanično prodali preko 9.000 ulaznica. A koji klub danas u Bosni i Hercegovini, pa i drugim državama može za jednu utakmicu prodati toliko ulaznica?“ sa dosta sjete govori Bajro.
FK „Radnički“ u tim kvalifikacijama nije imao sreće. Protiv ovog kluba djelovale su i neke „tamne sile“. Prije svega, riječ je o ljudima iz tadašnje sudijske organizacije u Bosni i Hercegovini, ali i neki uticajni ljudi koji su bili vezani za FK „Mladost“ Puračić. Zašto „Mladost“? I dan danas to nije baš jednostavno objasniti.Bajro Baćić, vješto gladeći svoje sijede brkove, nastavlja priču:“Ulaskom u Međurepubličko-pokrajinsku fudbalsku ligu – grupa „sjever“, bilo je to u junu 1990. godine, Lukavački „Radnički“ postigao je do tada najveći uspjeh u istoriji postojanja ovog kluba. Ali, samim ulaskom lukavački fudbaleri nisu se zadovoljili, nego su u ovom rangu takmičenja ušli sa velikim ambicijama.
Ekipa je doživjela manje igračke promjene i došli su igrači Hasanbašić i Tahirović (poslije ulaska u treću ligu), trenera Mesuda Nalića zamijenio je Omer Jusić. Pomoćni trener u klubu bio je Pašaga Šubić, trener golmana Jasmin – Manga Divanefendić, trener podmlatka Avdo Vehabović, a kadete je vodio Nedjeljko Velimir.Međurepubličko-pokrajinska liga, „sjever“ se drugačije nazivala „Treća savezna liga“ socijalističke Jugoslavije. Ona je brojala 18 klubova iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i SAP Vojvodine. Sjedište lige bilo je u Novom Sadu, klubovi koji su se takmičili bili su:FK „Bečej“ (Bečej), FK „Rudar“ (Kostolac), FK „Novi Sad“ (Novi Sad), NK „BSK“ (Slavonski Brod), FK „Hajduk“ (Kula), NK „Belišće“ (Belišće), FK „AIK“ (Bačka topola), NK „Metalac“ (Osijek), FK „Kolubara“ (Lazarevac), FK „Sloga“ (Doboj), FK „Vrbas“ (Titov Vrbas), FK „Kabel“ (Novi Sad), FK „Drina“ (Zvornik), FK „Jedinstvo“ (Brčko), FK „Batajnica“ (Batajnica), NK „Olimpija“ (Osijek), FK „Obilić“ (Beograd) i naravno, FK „Radnički“ (Lukavac).
Prije ulaska u ovaj veliki rang takmičenja, FK „Radnički“ je jednostavno prošetao kroz republičku fudbalsku ligu Bosne i Hercegovine – grupa „sjever“. Sjećam se u posljednjem kolu sa 5:0 savladali smo „Hajduka“ iz Sijekovca, a golove su postigli Mašić, Ademović, Sejdinović i golman Simeunović iz penala. Publika je došla u velikom broju, preko 2 000 navijača, naših „Sioux-a“. Tada su u toj sezoni igrali sljedeći fudbaleri: Milutin Simeunović, Davor Toplak, Mirsad Halilagić (kapiten), Nedžad Džinić, Admir Jahić, Safet Ademović, Nermin Hodžić, Zinad Sejdinović, Mirsad Baraković, Senad Sakić, Omer Kovačević, Admir Mašić, Elvir Merdanović, Nermin Mahmutović, Dragan Savić, Mirhad Šabanović, Enver Ćorović i Mevludin Begić. Ranije sam pomenuo trenera Mesuda Nalića, njegovog pomoćnika Pašagu Šubića, ali je danas jako dobro pomenuti legendarnog fizioterapeuta Burhanudina Gemića – Gemu, klubskog ekonoma Aliju Mešića, te naravno, zamjenika predsjednika Voju Lukića (direktor FCL)“ ističe Bajro Baćić, predsjednik FK „Radnički“ iz vremena kada je ovaj slavni sportski kolektiv postigao svoj najveći rezultat, plasman u treću ligu SFRJ.
