U Africi, to se kratko i jasno kaže – ‘Ubuntu’, a mlada Banjalučanka Maja Risović otkriva kako će koncept svijeta bez novca stići i na Balkan.
Kada je igrom slučaja pročitala priču o Ubuntu zajednici u Africi, Maja je osjetila želju da se uključi u rad ove komune:
“Otišla sam tamo jer nikada nisam osjećala da zaista pripadam bilo gdje. Premda sam živjela u različitim državama i upoznala kroz život veliki broj ljudi, uvijek sam osjećala da mi nešto fali. Kada sam pročitala tekst o Ubuntu zajednici, osjetila sam da me nešto “zove” da im se pridružim. Mada nisam znala šta me čeka, znala sam da je to pravi korak. Nisam se prevarila, po prvi put sam među ljudima koji me razumiju i vole baš ovakvu”, počinje priču Maja za Dnevno.rs.
Tvorac Ubuntu zajednice je Michael Tellinger, pisac iz Južne Afrike, koji kaže da mu je cilj društvo u kome će se članovi međusobno voljeti umjesto da se plaše jedni drugih. U takvoj zajednici ljudi koriste svoje talente za dobrobit komune. Krenuo je sa jednom malom zajednicom, sa ciljem da je učini nezavisnom od novca, a da zatim taj koncept proširi na obližnje selo, a u idealnom slučaju i na čitav svijet.
“To selo je malo, ima oko 4.000 stanovnika, a puno potencijala za našu ideju. Plan nam je da ljude edukujemo o poljoprivredi, stočarstvu, stolarstvu, građevini… sve dok ih ne osposobimo da rade jedni za druge, bez novca”, kaže Maja.
Kako objašnjava, ukoliko nisu u mogućnosti da nešto naprave sami, razmijenjuju sopstvene proizvode za to što im je potrebno.
“Mislim da je moguće da jedna mala zajednica funkcioniše na ovaj način. Sa dobrim poznavanjem poljoprivrede i stočarstva, zajednica može da bude potpuno samostalna u pogledu hrane. Odjeću takođe možete praviti sami, a vodu dobijati iz bunara. Život bez struje je moguć, ali nema potrebe za tim – moguće je napraviti solarne panele, i razne druge sprave za proizbodnju struje uz pomoć kojih bismo bili nezavisni od ostatka svijeta”, priča Maja, koja doprinosi ovoj zajednici svojim znanjem o uzgoju povrća.
Mlada Banjalučanka se u svojoj zajednici bavi organskom proizvodnjom povrća.
“Osnivači nisu puno znali o permakulturi i organskoj proizvodnji, pa sam ja došla da im pomognem i krenem sa sadnjom i pripremom zemlje”, ističe Maja, jedna od trenutno sedam volontera.
Ima ih iz cijelog svijeta, različitih godina i obrazovanja, ali sa istim stavom – svijet bez novca jeste moguć:
“Kada sam tek došla u komunu bila sam uplašena. Nisam bila sigurna da ću moći da se naviknem na život u kome sam konstantno okružena ljudima, sa jako malo privatnosti. Grdno sam se prevarila! Život u komuni nam je u prirodi, uostalom do nedavno su naši preci živjeli u zajednicama, jedina je razlika u tome što su te zajednice bile porodične, dok je ova prijateljska”, objašnjava ona.
Jedan dan u komuni
“Svi ustajemo najkasnije u 8, a u 9 časova održavamo sastanak na kome dogovaramo zadatke za dan pred nama. Nakon sastanka se svi razbježe na poslove, u 13 sati je ručak, nakon čega slijedi pauza od jednog sata, zatim se nastavlja rad do 19 časova, kada je vrijeme večere. Niko nije prisiljen da radi ono što ne voli. Dakle, ako baš ne voliš da pereš posuđe, ne moraš. U krajnjoj liniji, ako ti se ne radi čitav dan, nisi ni na to prisiljen, niti će ti neko to zamjeriti. Međutim, kako smo u zajednici u kojoj zavisimo jedni od drugih, imaš motivaciju da daš sve od sebe zato što posmatraš kako ljudi rade za zajedničku dobrobit i želiš da im se odužiš”, otkriva Maja.
Kao i u svakoj zajednici, sukobi su neminovni, ali u ovom slučaju nisu ozbiljni:
‘’Naravno da će napetih situacija biti. Mi smo sedmoro ljudi iz različitih država, kultura, staleža i različitih godina, a svi smo pod istim krovom. Najviše je tenzija bilo zbog kulturoloških razlika. Recimo, Holanđani su vrlo otvoreni i čim primate neki problem žele da razgovaraju o njemu odmah, dok su Englezi jako zatvoreni i radije će ćutati i trpiti umjesto da kažu šta im smeta. Naučila sam da je za život u zajednici komunikacija najbitnija. Niko ti neće čitati misli, zbog toga je jako bitno reći šta ti smeta, a zajednica će se potruditi da ti izađe u susret. Iz nekog razloga naša zajednica privlači mnoge ljude, da li zbog harmonije i ljubavi koja teče između nas, iako smo tako različiti, svi se jako volimo i slažemo”, objašnjava Maja o svojim iskustvima, koja smatra da je ovaj koncept moguće ostvariti u čitavom svijetu.
Ova neobična žena priznaje da je, po prvi put u životu, zaista srećna.
“Budim se sa osmijehom i iskačem iz kreveta čim otvorim oči umjesto da se razvlačim po krevetu. Prestala sam da pušim i da pijem alkohol i kafu. Nemam više problema sa spavanjem i nisam nervozna. Najbitnije od svega je to što osjećam da sam zdrava. Ovde mi ništa ne nedostaje. Ja vjerujem da sve lijekove i kozmetiku možemo dobiti iz prirode i da je to kvalitetnije od onoga što kupujemo. Da ilustrujem to, ispričaću vam situaciju iz komune: Jako sam izgorjela na suncu. Prijatelj iz komune je vidio da se mučim i uzeo list aloa vere, pocijepao ga i namazao mi ga po ramenima. Opekotine su mi praktično prošle istog dana. Dakle, ništa mi iz ovog „našeg” svijeta ne fali, osim interneta”, zaključuje kroz smijeh mlada Banjalučanka, koja i u Banjoj Luci planira da upozna ljude sa Ubuntu zajednicom ne bi li i sama osnovala jednu sličnu komunu.
