Zajednički život, nakon šest decenija braka, danas je slađi nego što je prije bio, kažu Hamid i Mevlija Lepenica iz goraždanskog sela Brajlovići. Hamid ima 78, a Mevlija je dvije godine mlađa, proživjeli su i dobra i loša vremena, a svako naredno iskušenje samo je jačalo njihovu ljubav i privrženost.
Bila je najljepša
Mevliju je ugledao dok je u Vranićima gradio školu i prodavnicu. Imao je, kaže, pet cura u tom mjestu, ali je ona bila najljepša. S Hamidom je došla u njegove Brajloviće kada je imala 16 godina. Hamid kaže kako su razumijevanje i međusobno poštovanje jedini recept za brak koji traje 60 godina.
– Ako ona nešto teško radi, onda ideš ti da joj pomogneš. A ona meni isto – pojašnjava.
Mevlija ne razumije današnje vrijeme, jer je u njeno doba vratiti se kući nakon udaje bilo “nešto golemo”.
Hamid i Mevlija preživjeli su dva rata, nevolju i glad. Nakon Drugog svjetskog rata, bilo im je, kažu, mnogo teže nego nakon 1995.
– Bilo je užasno. Babo i ja radimo deset dana kao majstori i za to što zaradimo, kupimo deset kilograma kukuruza. Poslije ovog rata otišao sam u Sarajevo, radim dan i kupim više od sto kilograma brašna. Pogledajte razliku samo u tome – objašnjava Hamid.
Mevlija dodaje kako humanitarne pomoći tada nije bilo nego si i obrok vlastitim radom morao zaraditi.
Nije bilo šporeta
– Jeli smo jednom kašikom. Nismo imali više. Nekad, kad ti navru misli, šta si svašta predever'o, ne možeš ni spavati nego ustani, uzmi preslicu i predi dok ne svane. Pamtim kada se jeo tropani hljeb. To ti je hljeb od tropa, od onoga što ostane od jabuka kada se iscijedi sok. To se osuši i samelje. Ognjište je bilo, nije bilo šporeta. Skuhaj hljeb i samo ga malo pospi brašnom da se uhvati kora, da se ne prospe. To se jelo nakon 1945., nije se imalo, a ni žito nije rađalo – kaže Mevlija, čiji su najteži dani bili dok je Hamid bio u vojsci.
Po povratku je počeo raditi, bio je vrstan majstor pa više ništa nije falilo. Djeca, 11 unučadi, devetero praunučadi i deseto koje očekuju, najveći su razlozi zbog kojih je vrijedilo živjeti.
I vuna za državu
Ni poslijeratna Jugoslavija nije imala milosti, a od svake ljetine njoj nije smjelo faliti.
– Imao jednu kravu ili ovcu, morao sam mesa dati i državi, kupiti ga ako nema pa dati. Od poljoprivrede, sve koliko sam posijao se procijeni i morao sam državi dati. Ošišao sam ovce, postotak one vune morao sam dati. A porez na zemlju i ovo, to je redovno bilo. Prije nije bilo mašina. Iznad Oglečeve se sjekla šuma i u mene babo i amidže su išli pa rezali ručnim žagama. Pragovi za prugu sjekli su se ovdje, kod nas, i sve se vuklo naniže do Mravinjca. Ručno. Narod po onaj jedan prag na rame i nizbrdo – sjeća se Hamid Lepenica.
(Avaz)
