Mrtve bebe godinama bacane u kontejnere

Mrtvorođenčad i bebe koje su umrle nekoliko dana po rođenju godinama su bacane u kontejnere, nalažene po širažjima ili su ih razvlačili psi lutalice u krugu bijeljinske bolnice, ali o tome niko nije želio da govori javno, a nadležni i cijelo društvo su pred tim užasom zatvarli oči!

“Pogrebne usluge “Božur” iz Bijeljine u toku jedne godine sahrane u prosjeku 15-ero mrtvorođene djece ili beba koje su umrle nekoliko dana po rođenju”, kaže za Srnu Brano Ranković, vlasnik ovog preduzeća i čovjek koji je jedini, nakon višedecenijskog nemara i zaobilaženja ovog problema, našao način da se “ovi ostaci” dostojanstveno pokopaju.

Grob u kontejneru

“Prije tri godine naišli smo na žestoke probleme pri raščišćavanju kruga bolnice i iz šipražja, zemlje, iz kontejnera, odsvakud… vadili smo, čupali mrtvorođenčad, amputirane ostatke i tzv. `otpadno tkivo`. Bila je to strašna slika, nedopustiva, jadna i sramna koja me – kao čovjeka, kao humano biće – opredijelila da napravim grobno mjesto gdje bi se dostojanstveno ova mrtorođenčad sahranjivala”, rekao je Ranković.

On je dodao da je to bio trnovit put “jer ni sanitarna inspekcija, niti bilo ko kome se na nivou opštine, ali i Republike Srpske, obratio, nije imao odgovor na ovo pitanje”. “Bili su svi odreda zatečeni, pa sam krenuo dalje i sa bijeljinskim preduzećem `Komunalac`, koje je zaduženo za održavanje groblja, uspio naći dogovor. Predložio sam i uspio se dogovoriti da otkupimo dva grobna mjesta na gradskom groblju u Pučilama” – kaže Ranković.

Uredio sam ga, ima dvije betonske ploče i poklopac i kao čovjek veoma sam zadovoljan da sam ovaj problem donekle riješio”, priča Ranković i dodaje da je ponosan što je dao mogućnost roditeljima koji su doživjeli tragediju i traumu da dostojanstveno imaju gdje zapaliti svijeću.

Napokon evidencija

On ističe da njegovo preduzeće vodi urednu evidenciju o svakom sahranjenom mrtvorođenčetu. “Dešavaju nam se i problemi poput nedavnog slučaja u vezi sa zahtjevom roditelja da se izvrši obdukcija nad njihovim mrtvim muškim djetetom koje je umrlo dva dana poslije porođaja. Upozoravao sam, s ovim u vezi, Porodiljsko odjeljenje da nam, prema svojim procjenama, kažu koliko treba da zadržimo dijete, jer oni ga samo donesu i ono u hladnjačama stoji tri do četiri dana, a trebalo bi duže, iskustvo mi to govori, upravo zbog ovakvih slučajeva. Na sreću, problem koji se tada pojavio riješili smo, jer dijete nije bilo sahranjeno, obdukciju je obavio naš patolog”, rekao je Ranković, koji smatra da bi saradnja sa Odjeljenjem trebalo da bude mnogo intenzivnija.

Ranković ističe da roditelji, gotovo po pravilu, ne traže da sahrane mrtvorođeno dijete?! U njegovoj praksi u svega dva ili tri slučaja zatražena je sahrana. Govoreći o slučaju zatražene obdukcije na djetetu koje je umrlo dva dana nakon porođaja, Ranković smatra da je neophodno obdukciju izvršiti i nad fetusima starim pet-šest mjeseci, a pogotovo nad devetomjesečnim bebama rođenim, pa umrlim nakon nekoliko dana.

On smatra da je kremiranje mrtvorođene djece najbolji način da se ova problematika sahranjivanja riješi, ali i da se riješi pitanje spaljivanja tzv. otpadnog tkiva. “Razmišljao sam o ovome i dalje me drži ta ideja. Posjetio sam mnoge veće centre u bivšoj Jugoslaviji i raspitivao se, ali to je investicija u koju bih sam teško mogao ući. Samo filteri koštaju 200 do 300 hiljada KM”, rekao je Brano Ranković i dodao da bi angažovanje šire društvene zajednice bilo neophodno.

Do prije deset godina bez patologa “Kad se ima novca za organizaciju kojekakvih manifestacija, kotlića i sličnog” – kaže Ranković – “i trošenja para iz opštinskog budžeta, da li je moguće da za ovakve stvari u gradu nikada niko nije našao ni vrijeme, ni novac, ni interesovanje”. “Prije 10 godina našli smo dijete u kontejneru, nismo tada imali patologa, o svom trošku nosio sam ga u Doboj na obdukciju. Već dugi niz godina sam `odrađujem` smrtne slučajeve u saobraćajnim nesrećama, samoubistvima i ubistvima, i to bez ikakve nadoknade, transportujem ih do mrtavčnice i za sve to vrijeme svi se oglušuju na moja potraživanja” – kaže Ranković, ocjenjujući to kao neshvatljivo.

Ranković je privatnik koji je u dio bijeljinske Patologije uložio sopstvena sredstva u renovirnje i sada je tu “pod zakupom”. “Pet-šest hiljada KM uložio sam ovdje i nije mi žao, ali u opštini se za ovaj posao i probleme niko nikada nije zainteresovao”, rekao je Ranković.

U bolnici gledaju samo u budućnost I patolog bijeljinske bolnice Vidak Simić kaže da je situacija u pogledu sahranjivanja mrtvorođenčadi u periodu prije nekoliko godina “bila ružna”. “Ranije, unazad nekoliko godina, situacija je bila mnogo, mnogo ružnija od današnje kada se mtvorođenčad sahranjuju na dostojanstven način”, rekao je Simić Srni, ne želeći da komentariše nekadašnju sliku. On je dodao da je važno da danas i Bijeljina ima mjesto gdje sahranjuje mrtvorođenčad, ali i drugi tzv. “tkivni otpad” – posteljice i aputirane dijelove tijela.

Za razliku od Rankovića i Simića, načelnik Porodiljskog odjeljenja Bolnice “Sveti vračevi” Stanka Časar nije željela da komentariše načine na koje se godinama u bijeljinskoj bolnici odlagao tzv. “tkivni otpad” i “sahranjivala”` mrtva djeca, ali je rekla da danas postoji dobra saradnja sa Patologijom, u čijem je sklopu mrtvačnica. Ona navodi da ovo odjeljenje ima evidenciju o petogodišnjem procentu smrtnosti, prema kojoj na odjeljenju ima dva promila smrtnosti.

Njeno odjeljenje ima dobru saradanju sa kliničkim centrima u Srbiji, Institutom za majku i dete i bolnicom u Tiršovoj, gdje specifične slučajeve i novorođenčad šalju na dodatne pretrage, ali je problem vezan za drugačiju evidenciju, odnosno što ne dobijaju povratne podatke o novorođenčadima koja su tamo upućena.

U ovoj godini, do polovine avgusta, na Odjeljenju su bila “tri mors fetusa in utero”, odnosno zadesne smrti u majčinoj utrobi, a broj smrtnosti u toku porđaja ovo odjeljenje ne bilježi.”Nemamo mrtve djece na porođaju, što potvrđuje da je tim ljekara i akušera na ovom odjeljenju uspio da odgovori zadatku, poštujući sve protokole”, rekla je Časareva.”Roditeljima, u zavisnosti od stepena trudnoće i od težine mrtvorođenog djeteta, savjetujemo da prihvate i sahrane svoje mrtvo čedo i u većini slučajeva oni to i prihvate”, rekla je Stanka Časar.

A odgovornost? Ostaje mučna činjenica da je sudbina mrtvorođene ili umrle djece godinama bila tabu tema, koja nikada nikoga u Bijeljini nije interesovala, niti je bilo ko preuzeo inicijativu da se taj problem riješi – kako zbog dostojanstva djece i pijeteta prema roditeljiima koji su doživjeli traumu i tragediju, tako i zbog svih onih koji su godinama bili izloženi različitim izvorma infekcije. Prema zakonu, svaki fetus koji napuni 10 nedjelja starosti /zabrana abortusa nakon 10 nedjelja starog ploda/ smatra se živim bićem, pa ostaje pitanje odgovornosti za ovu višedecenijsku sramotu i nehumanost.

Ili je moguće da baš niko nije kriv?

(SodaLIVE.ba/SRNA)