Smrt fašizmu! Sloboda narodu!
Tim riječima prije 66 godina, tačnije 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu vijećnici Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH su počeli i završili zasjedanje na kojem su donijeli odluku o obnovi državnosti BiH, potvrdili njezine historijske granice, te je definisali kao jednu od šest ravnopravnih republika u sastavu tadašnje Jugoslavije.
Odluka je nakon četiri dana potvrđena i na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Nakon oslobođenja 1945. godine, BiH je dobila grb i zastavu i za vrijeme socijalizma to su bili njeni simboli sve do 1992. godine.
ZAVNOBiH-om BiH je definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava, unutar koje će muslimani, Srbi, Hrvati i drugi, živjeti u slobodi i jednakosti. Dan državnosti BiH izglasalo je 247 vijećnika ZAVNOBiH-a svih bh. naroda.
Tog 25. novembra 1943. godine BiH je obnovila svoju državnost koju je izgubila 1463. godine padom pod upravu Osmanske carevine.
Treba istaći da je i u danima stvaranja države BiH na zasjedanju u Mrkonjić Gradu bilo drugačijih mišljenja odnosno prijedloga da BiH bude autonomna pokrajina.
Naime, prema pisanju prof. dr Smaila Čekića, više članova CK KPJ je predlagalo da BiH ima status autonomne pokrajine, a ne status ravnopravne federalne jedinice, pri tome se, prije svega, mislilo na “autonomiju uz Republiku Srbiju ili Hrvatsku”.
Taj stav se temeljio isključivo na nacionalnom principu: „koliko nacija – toliko federalnih jedinica’. U prvom nacrtu Odluke, koju je predložio M. Đilas, zasnovanom na sovjetskom modelu pet nacionalnih republika za pet jugoslovenskih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci), bilo je predviđeno pet federalnih jedinica, pri čemu se za BiH predviđao status autonomne pokrajine, što je u suštini značilo nepriznavanje jednog naroda, tj. Muslimana.
Pokrajinski komitet KPJ za BiH je jednoglasno i odlučno zastupao stav da BiH može imati samo status ravnopravne federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji, a priključenje BiH federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj nije moglo doći u obzir kao konačno rješenje.
I, uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a i dalje su vođeni s iscrpni i dugi razgovori oko budućeg državnog statusa BiH između predstavnika Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH Rodoljuba Čolakovića i Avde Hume, sa Milovanom Đilasom, Sretenom Žujovićem i Mošom Pijade, članovima CK KPJ.
Čolaković i Humo su na kraju otišli kod Josipa Broza Tita i iznijeli mu problem, te predložili da BiH postane šesta ravnopravna federalna jedinica.
Tito je “presudio” – prihvatio je koncepciju PK KPJ o BiH kao ravnopravnoj federalnoj jedinici, i rekao: “BiH mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u BiH”.
Republičkim statusom BiH trebalo je, pored ostalog, sprječiti njenu podjelu, a nju učiniti “minijaturnim modelom jugoslovenske integracije”. U pojedinim krugovima u Srbiji je zbog uređenja federalne Jugoslavije i nove formule međunacionalnih odnosa postojalo određeno nezadovoljstvo.
Zbog toga je Blagoje Nešković, predsjednik Glavnog NOO Srbije, u novembru 1944. na Velikoj antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj skupštini Srbije, reagirao:
“Zar zato što ima Srba u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj i šaroliko izmešanih sa Hrvatima i muslimanima, treba sve Hrvate i muslimane posrbiti? Da li je to stvar Srba iz Srbije da nameću Srbima u BiH i Hrvatskoj razjedinjenje sa Hrvatima i muslimanima, kad je njihova zajednica životno povezana kao što su povezane i njihove kuće na istom zemljištu, kada su oni sami, u toku ove trogodišnje borbe, iskovali bratstvo i jedinstvo?”.
Tito se, u pogledu državno-pravnog statusa BiH, za razliku od “nekih rukovodećih drugova”, nikada nije dvoumio. To je potvrdio i prilikom posjete BiH u novembru 1979., kada je pored ostalog rekao:
“BiH ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode BiH, već i za našu zajednicu u cjelini”.
(SodaLIVE.ba/Sarajevo-x)
