Nekad sam mislila da je život pozorište za ples, ali sam sada sponzala da smo mi lutke s kojima se vješto igraju važnije uloge. Osjetim jezu prolaznika umornog, koji dubok pogled upućuje ne željevši da spoznam šta se krije u mračnom kutku srca njegovog. Vara se on, još kako. Dobro znam te strahove noću, i taj neizbježni san početkom svitanja.
Ne želiš da se katkad probudiš, znam. I bol.. misliš da nekad ne zna za granice. Jesil ikad pokušao iskusiti sve granice koje tvoj duh može izdržati? Dal’ znaš koliko se još nas bori sa istim? Neumorno lutaš prljavim ulicama koje svoj oporavak dožive svakog proljetnog pljuska. Koliko još kiša mora pasti da spere tvoje ožiljke? Da ih učini neprimjetnim, skoro nevidljivim. Koliko još nadanja može propasti? Koliko zelja još mora da se ne ostvari? Koliko još puta moraš produljiti vijek trajanja svom krajnjem cilju?Onom zbog kog uzdišeš i umivaš sneno lice u zore ledene, istom zbog kog skupiš snage pri svakom beznadežnom padanju. Nemoj prikrivati maskom svoje želje,nemoj bježati od vlastitog sebe.
Prošla sam istim putevima, suze radosnice pronađeš na kraju. Shvatiš da nije bitan materijal cipele kojom si gazio , već koliko si puteva istom napravio. To ti je bumerang. Svaki nenapravljen korak će pronaći svoje mjesto ali svaki pogrešno napravljen će izbrisati pravilna dva. Ne čini od pogreški nauku, to ti je život. Koliko priča tvoji zidovi skrivaju? To je samo treptaj vremena, jel vidiš šta sve umijem da pročitam? Crni pramen prekriva ti pogled, dobro je naučen da zavara svijet ali ne i mene. Ja sam učila mnoge sitnice na tijelu svome da zavaraju poglede slične tvome. I znaš šta, na kraju nisam uspjela. Raskrnkana sam poput svakog plašljivog lica u sudnici kojem je suđeno za zločin.
Ja sam činila zločin sebe a ti također mene. Jer kad uspiješ, onda boli čak i tuđi poraz. Mrziš da je sličan tvom, jer nije svejedno kad bol nije strana. Nekad cvijeće uvehne u baštama života. Koliko god se trudio, ne pronađeš niti jedan pupoljak koji danas spašava.
Osjetiš samo hladnu kišu na obrazima, kako se razliva i dolazi unutar ledenog tebe, čini oblake nad dušom, a dugine boje se rasprše nad nekim tuđim životom. Znam da ruke stare, bore se prave dok drugi žive ono što želiš. Ne znam koliko još puteva moraš proći, niti koliko ćeš puta biti ustrajan a ipak na kraju pasti, ali jedino što znam.. bljesak tvojih očiju u ogledalu uvijek ću prepoznati.
“Zdravo sjeno.” -rekoh blago.
