Vlast u protestima ili „pometete“ (i uspostavite novu) ili ona „pomete“ vas (ako može, odmah, upotrebom brutalne sile, a ako ne, onda u postprotestnoj tišini, (zlo)upotrebljavajući pravni sistem i pozivajući se na pravnu državu, dok brani lične interese. To je, naprosto pravilo. I istorijsko iskustvo. Kao što je pravilo, i medijska i javna zasićenost temom poslije određenog vremena, koja je dio pomenute tišine, makar tema bila sam jebeni život i šekspirijanska dilema nad njim.
PROTESTVOVATI ILI BITI ŠUPAK, PITANJE JE SAD
I dok su se u svojoj naivnosti bh. demonstranti i „plenumaši“, nakon „vatrenog početka“, igrali demokratije, isporučujući vlasti (i) zahtjeve, koji su podrazumijevali ozbiljnu promjenu unutar same te vlasti, koja će stvoriti novu realnost, vođstva partija su, ne padajući im na pamet bilo kakva, a pogotovo ne ozbiljna promjena, igrala igru odugovlačenja, odnosno dobijanja na vremenu (u Federaciji u cilju smirivanja protesta, a u RS u cilju uništenja same inicijalne mogućnosti da do protesta dođe). Trgovački kalkulišući sa štetom i pijunima koje je nužno privremeno žrtvovati i ustupcima koje je nužno privremeno napraviti, da bi se sačekalo da neprijatelj – a narod im je neprijatelj, naravno – posustane i gnjev splasne, pa da ponovo preuzmu kontrolu i nastave gdje su stali (i u nastavku, onako usput, naplate račune, za neugodnost koju su pretrpili protestima, onima kojima ih uspiju ispostaviti).
Bilo kakva pozitivna promjena, u situaciji kad na političkoj sceni (umjesto na robiji ili u azilu u Sjevernoj Koreji recimo), ostavljate aktuelne političke lidere i njihove marionete na ključnim mjestima u Sistemu, naprosto je nemoguća. Jer stvarnost u kojoj živimo nije posljedica greške koja im se omakla (pa će sad kad im je ukazano na nju da se poprave?), nego višegodišnje (sad već višedecenijske) kontinuirane planirane pljačke i destrukcije.
Uostalom, same reakcije tih lidera na socijalne proteste – a svi redom su ih doživili kao krajnje neprijateljske (sa jednim izuzetkom, mračnog tipa koji ih je pokušao zloupotrijebiti da sam dođe do vlasti u onoj količini u kojoj bi nas mogao dodatno zaviti u crno) – pokazuju da je njihova percepcija vlasti i odnosa vladara i naroda, srednjovjekovna. Narod je tu da bi ga se iskorištavalo, pljačkalo, pravilo budalom, huškalo na druge i da bi mu se u vlastitoj krvi gušila potreba da postavlja pitanja o pljački elite i porijeklu njene imovine. A vlast? Vlast je tu zato što je Bogom dana. A ne, kao što budale tvrde, da bi služila narodu.
FALI NAM PENDREKA, ŠTITOVA I DASAKA U GLAVI
U prvoj reakciji na proteste, pred TV kamerama, u centralnom dnevniku javnog emitera, član Predsjedništva BiH i potpredsjednik bošnjačke nacionalne partije, Bakir Izetbegović, na pitanje kako bi „međunarodna zajednica“ mogla pomoći BiH u ovoj situaciji, kad je potresaju socijalni protesti, umjesto ulaganja u privredu, otvaranja radnih mjesta i socijalnih programa u cilju smanjivanja siromaštva u zemlji, zatražio je –pendreke i štitove za policiju! Odnosno,dodatnu opremu za represivni državni aparat, kojim bi se ovaj mogao uspješno suprotstaviti pobuni i ugušiti ne samo nju nego i svaku pomisao o nekoj novoj.
U prvoj javnoj reakciji, na talas koji je odnio nekoliko njegovih kantonalnih premijera i zaprijetio da konačno ukloni i federalnog, predsjednik nekada multietničke, socijaldemokratske i građanske partije, koji je u svega nekoliko godina uništio u njoj sve i multietničko i socijaldemokratsko i građansko, i unio totalni haos u pravni i politički život zemlje, drhtavim plačnim glasom, ispunjen (nažalost, pokazaće se, neutemeljenim) strahom da je došlo vrijeme da zbog vlastite gluposti i nezajažljive gladi za vlašću, plati ne samo svoje nego i tuđe račune, dovršio je svoju višegodišnju postepenu transformaciju u bošnjačkog Milorada Dodika. Onaj koji je SNSD izbacio iz Socijalističke internacionale zbog kleronacionalizma i pretvaranja u stranku krajnje desnice, sa rasističkim ispadima i govorom mržnje njenog lidera, dovršio je svoj politički i ljudski pad i uništavanje stranke koja je do posljednjih izbora slovila kao jedina alternativa nacionalističkoj desnici i politici segregacije i mržnje, dodikovskim pokušajem preusmjeravanja bijesa ljudi, izazvanog teškim socijalnim stanjem, u nacional-šovinizam i ksenofobiju. Igranjem na kartu patriotizma (kao posljednjeg utočišta hulja), bošnjačkog nacionalnog jedinstva i ratne traume, upiranjem prsta u drugi entitet, uz spominjenje njegovih zločinačkih, genocidnih korijena, te, proglašavanjem socijalnih protesta u zemlji atakom na državu i djelom međunarodne zavjere s ciljem podjele BiH.
Milorad Dodik, ipak, ono što njegovi neuvjerljivi imitatori kod Bošnjaka i Hrvata još uvijek tek natucaju i sporadično i poprilično amaterski koriste, u pokušaju da spriječi ponavljanje Federalnog scenarija u vlastitom dvorištu, demonstrirao je kako to izgleda kad se radi profesionalno i kad je gebelsovska mašina u punom pogonu. U čak i za njega i njegov fašisoidni režim zapanjujućoj produkciji mržnje i laži, socijalne proteste u najvećim Federalnim centrima proglasio je nacionalnim (bošnjačkim) i lažnim, lukavo osmišljenim u cilju – uništenja Republike Srpske, kreirajući „informacije“ o naoružavanju demonstranata i autobusima spremnim za njihov prevoz u Republiku Srpsku, u cilju njenog destabilizovanja i spaljivanja do (genocidnih?) temelja. Suludost ove i drugih konstrukcija „sa industrijske trake“, uopšte nije bila bitna, niti to što će se sutra ispostaviti kao laž, jer je režim navikao da mu podanici imaju kratko pamćenje, pogotovo što ih svaki dan zabavlja novim igrama, skandalima i strahovima. A i ono što je bio smisao čitavog tog propagandnog blitz-kriega protiv vlastite javnosti, je da se dobije na vremenu, i da se ovim „preventivnim napadom“ osujeti ne preljevanje iz Federacije, nego bunt iznutra. Čega se režim, zapravo, jedino i plaši.
A dok su se Lagumdžija i Dodik raspravljali da li su protesti u kojima ljudi traže posla, hljeba i više socijalne pravde, upereni protiv Bošnjaka ili Srba, odnosno da li su dio međunarodne zavjere protiv ili za BiH, da li im je cilj uništenje Republike Srpske ili definitivna podjela BiH, kriminogeni lider hrvatskih nacionalista, svoj više miliona vrijedan zamak u Mostaru, za čije je potrebe čak i preusmjerena lokalna rijeka, svoju i napljačkanu imovinu kruga oko sebe i svoj još neozvaničeni ali prilično „zaokruženi“ feud, od provale bijesa unutar zajednice koju kontroliše, brani – pričom o protestima kao unutarbošnjačkom obračunu, kome je krajnji cilj definitivna majorizacija Hrvata u Federaciji, oduzimanjem svih prava i svođenje na nacionalnu manjinu (inače, ovo lamentiranje nad svojom sudbinom u kome se upotrebljava konstrukcija o svođenju na status nacionalne manjine, najbolje govori o statusu nacionalnih manjina u percepciji lidera „konstitutivnih“ naroda u BiH. I o trenutnom položaju manjina, u ovoj zemlji, i nacionalnih i svih drugih, naravno).
NIJEDNE NEMA BOLJE OD NAŠE POLICIJE
A u demonizaciji protesta i specijalnom ratu vođenom protiv njegovih učesnika, doprinos su dali svi segmenti pod kontrolom političke kaste, kako oni unutar sistema (u čemu se posebno istakla policija), tako i oni van njega (kao mediji recimo).
Da politička kasta ništa nije shvatila i da ni o kakvoj promjeni ne razmišlja, nego da samo čeka da protesti splasnu da bi se osvetila njihovim učesnicima, pokazala je sjednica Federalnog parlamenta. Prva rasprava u Federalnom parlamentu o situaciji u zemlji, u kontekstu trajućih socijalnih protesta, naime, umjesto o uzroku – siromaštvu, nezaposlenosti, obespravljenosti građana, te neradu, nesposobnosti i socijalnoj neosjetljivosti vlasti – bila je posvećena verbalnom obračunu sa učesnicima protesta, koje je ministar policije nazvao dobro organizovanim plaćenicima, a Prvi Federalni Policajac ruljom koju treba pobacati u Miljacku i, u nastavku, zaprijetio hapšenjima.
Ta sjednica Federalnog parlamenta, bila je, zapravo, da se poslužimo rječnikom korištenim na njoj – „dobro organizovani i usmjeravani napad, u kome su učesnici bili plaćenici određenih centara moći“. Napad koji je bio ekstremno nasilan i u kome, samo prividno, ništa nije zapaljeno i uništeno. A zapravo su gorile i pravna država i demokratija i Istina i Pravda i Povelja o ljudskim pravima. Tu se uspostavljao prostor da ovdašnja višestranačka diktatura, dobije i karakter represivne policijske države. U kojoj se mediji utrkuju u servilnosti prema vlasti, direktor policije u emisijama zabavnog karaktera najavljuje hapšenja i zastrašuje potencijalne protestante, a čelnici novinarskih udruga ustaju u odbranu medijske prostitucije i pružanja oralnog zadovoljstva političarima, od strane svojih članova, u hard core pornografskim uratcima za široke narodne mase, optužujući demonstrante i plenumaše što reaguju, umjesto da ćutke prelaze preko pornografije kojoj svjedoče i pokušaja da ih se jebe u zdrav mozak.
SEDAM SVJETSKIH ČUDA I PROTESTI BIVŠIH BORACA VOJSKE RS
Dakle, odgovor političkog establišmenta i njihovih pasa čuvara, na zahtjev građana za poslom, hljebom i više socijalne pravde, sveo se na dvije prijetnje (koje se s malo tolerancije prema vulgarnostima, mogu izraziti jedinstvenom porukom: Jebaćemo vam majku, čim se raziđete!“) – prijetnju represivnim aparatom (sačekaćemo da se umorite, a onda ćemo da vas ili bacamo u Miljacku ili jednog po jednog hvatamo po kućama) i prijetnju izazivanjem međunacionalnih sukoba i rata (u prevodu: „Ili ćete nas pustiti da vas pljačkamo i silujemo, ili ćemo vas nahuškati jedne na druge i okupati vas u vašoj sopstvenoj krvi“).
Ova druga prijetnja naišla je na otpor sa najnevjerovatnijeg mjesta. Otamo odakle se nešto konstruktivno i ljudsko najmanje očekivalo. Radi se, naime, o reakciji od strane bivših ratnika, koji su, ili čije su bar organizacije, u poratnom bh. društvu, na svim stranama, jedna od najretrogradnijih, najkorumpiranijih grupacija, koje vladajuće naciokratske elite raznim privilegijama, plaćenim budžetskim novcem, čine odanim psima, koji reže na sve vrste „neprijatelja“, „izopačenika“ i „izdajnika“. Odbijanje bivših vojnika Vojske Republike Srpske da učestvuju u još jednoj režimskoj hiperprodukciji mržnje, uz poruku da su ih jednom napravili budalama i poslali u krvavi rat kao paravan za pljačku, i da više nemaju namjeru nasjedati na takve manipulacije i da u ljudima koji protestvuju u Federaciji ne vide neprijatelje, nego ljude koje je vlast pretvorila u sirotinju i da njihove proteste u tom kontekstu podržavaju a da sa sličnim razlozima i oni izlaze na svoje – u svojoj pozitivnosti naprosto je nevjerovatno. Onoliko koliko je elementarna ljudskost postala nepoželjna i skrivena iza potemkinovskih kulisa nacionalističkih projekata vlasti, koja se po prvi put nakon četvrt stoljeća suočava sa ozbiljnim otporom konceptu „zavadi pa vladaj“.
MISLIM, DAKLE POSTOJIM, DAKLE REMETIM
Prva prijetnja, ona brutalnom (zlo)upotrebom policije u svrhu zaštite kriminogene vlasti, međutim, se, sa smanjivanjem intenziteta protesta, sve više intenzivira, a državne siledžije, kao i sve siledžije u sličnim situacijama, nakon što se masa smanjila do obima koji ne predstavlja nikakvu prijetnju, krenule su, ovih dana, ponovo sa represijom prema demonstrantima. Policija, koja je umjesto aparata u službi građana i njihove zaštite, pretvorena u srednjovjekovni odbrambeni štit, koji čuva vladara od naroda, nakon proizvođenja laži o drogiranim demonstrantima i zaplijenama velike količine narkotika na protestima, te one o plaćanju demonstranata i njihovog „naoružavanja“ od strane neimenovanih osoba i centara, prešla je ponovo na gušenje protesta silom, na hapšenja zbog „napada na službenu osobu“ (zalijetanjem glavom na njegov pendrek) ili „remećenja javnog reda i mira“ („Mislim, dakle postojim, dakle, remetim?) i optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka.
Sve uz podršku jedne od smjenjenih kantonalnih vlada. I uz cinično obrazloženje da su „svakodnevne blokade nanijele veliku štetu građanima, obrazovnim institucijama i drugima što je u sadašnje vrijeme neprimjereno i nedopustivo“. Pritom, naravno, policiji ne pada na pamet da neprimjerenim i nedopustivim proglasi i zbog nanesene velike štete građanima pohapsi stranačke lidere, zbog kojih je zemlja u prošloj godini ostala bez 100 miliona KM, a u narednih 6 godina će i bez milijardu i dvjesto miliona, nepovratne pomoći EU. Ne pada im na pamet da hapsi ljude koji otvoreno rade na rušenju države ili ne provode odluke Ustavnog suda (samo u ladicama Federalne Vlade je takvih desetak presuda). Kao što im ne pada na pamet da pohapse odgovorne za stravičnu privatizacijsku i pljačku budžeta u posljednjih 18 godina. Ne, zbog državnog udara i ugrožavanja ustavnog poretka hapsićemo i suditi onog ko je oštetio – zgradu. A one koji su oštetili državu za novac od koga su se mogli napraviti čitavi gradovi… njih ćemo slušati i braniti ih od onih koji pozivom na njihove ostavke i procesuiranje „remete javni red i mir.“
HOĆETE NENASILNO I DEMOKRATSKI? ONDA NIŠTA
Vlast se polako reorganizuje i stabilizuje. A demonstranti i plenumaši su pokazali da nisu ništa naučili iz iskustva drugih (gleda li neko bar Dnevnik?). Protesti se, naime, ne ublažavaju niti smanjuju dok ne ostvariš bar određene ciljeve – a prvi je, uvijek, amnestija za sve(!) učesnike protesta, drugi ostavke odgovornih u vlasti i policiji za prekomjernu upotrebu sile i vođenje specijalnog rata protiv vlastitih građana (fabrikovanjem laži, zastrašivanjem itd.). A onda slijedi („malo teži“, ali ključni) zahtjev za demontažom partitokratskog sistema i oslobađanja društva iz okova stranaka.
Ovako smo došli u situaciju da su protesti polako izduvali, plenumi bez njih izgubili snagu i legitimitet a da vlast ponovo pokazuje svoju glupost, bahatost, brutalnost, nezainteresovanost i neshvatanje suštine i ozbiljnosti problema s kojim je društvo suočeno. I umjesto rješenjima za probleme koji su bili povod protestima, „javni red i mir“ ponovo uspostavljaju policijskom represijom. A bosanske marije antoanete, gladan narod, umjesto kolačima, nude pendrekom.
Naprosto, njihov problem nije socijalna situacija u zemlji, njihov problem su protesti (i to oni masovni i „nenenasilni“, ovi trenutni koji okupe stotinjak do dvije-tri stotine ljudi samo su im iritantni podsjetnik na proživljenu traumu, ništa više). Sa nestankom protesta nestaju i njihovi problemi. I sve se opet vraća u sigurnost međustranačkih obračuna u kome je neko privremeno donji a neko gornji, ali smo svi u igri, svi grickamo društveni kolač. I pravimo budale od naroda.
Poruka, međutim, koju vlast šalje na ovaj način je zabrinjavajuća i svojevrsna je umobolna provokacija: Bez „kijevskog“ ili „čaušesku“ scenarija, nas, i to ovakvih kakvi jesmo, se nećete riješiti. Niti ćemo postati drugačiji. A vašu nesklonost nasilju i radikalnim rješenjima „nagradićemo“represijom i nastavkom pljačke i silovanja vam mozga još žešće nego prije.“ Kao pervertirana parafraza Peščanikovog slogana: Hoćete nenasilno i demokratski? Onda ništa.
