Studirajmo naše, jer naše je bolje

Piše: Boris Bajić

Najpoštenije bi bilo da mi se u startu naglasi da nikada neću znati bolje od svih predavača i da vjerovanje u suprotno neće donijeti ništa dobro. Takođe bi bilo poželjno da se istakne da za najveću ocjenu zna samo Bog i profesor, kako bi se izbjegle sve eventualne nesuglasice tokom studiranja.

Što se tiče samog studiranja, prije svega, iz literature mlađe od 30 godina odbio bih da učim. Dalje, htio bih da me se ispitaju sve definicije, teoreme i leme. Aksiomi se podrazumijevaju. Volio bih da od mene traže da naučim imena i datume rođenja svih teoretičara od postanka do danas, jer u tome je suština svake ozbilje nauke. Bilo bi mi drago da iznova učim sve podjele, te da se insistira da povedem računa o redoslijedu nabrajanja. Volio bih da usvojim što više nepotrebnog znanja; enciklopedija nebitnih činjenica da budem!

Predavače da mi biraju isključivo iz reda onih koji nikada nisu radili u privredi! Tržišnoj ekonomiji i savremenim ekonomskim sistemima hoću da me podučavaju samo poštovaoci lika i djela Karla Marksa. O etici i moralu želim da slušam od višestruko optuživanih za privredni kriminal ili bar seksualno uznemiravanje. Ubacite mi i po nekog alkoholičara. Želim da njegov alkoholni zadah dopre bar do sedmog reda amfiteatra. Dajte mi i što više aktuelnih ili bivših političara koji su doveli zemlju u jadno stanje u kojem se nalazi. Po prirodi stvari je logično da baš oni treba da uče buduće naraštaje.

Za četvorogodišnji studij mislim da bi bilo optimalno da imam šest do sedam profesora, dakle svaki profesor da predaje bar po pet predmeta na istom fakultetu. Želio bih opet da slušam ta čuda on inteligencije kakvih nema ni na Oksfordu, koji predstavljaju narednu fazu ljudske evolucije.

Tražio bih predavače koji godišnje objavljuju više radova od Ruske akademije nauka. Volio bih da im svaki novi rad bude isti kao i prethodni, a svi ti radovi zajedno da budu isti kao radovi autora iz Beograda, Zagreba i Osijeka. To je najbolja potvrda da naši autori razmišljaju isto kao i inostrani, a ne to što naše niko ne citira, to je nebitno. Ja ne bih kao ni do sada mario za kroatizme i ekavicu u jednom te istom djelu autora iz Republike Srpske, na kraju krajeva, ovo je multietnička zajednica.

Ako bi se kojim slučajem ti prosvetitelji penzionisali, volio bih da mi dovedete njihove kćeri i sinove. Htio bih da se moj indeks poput narodne pjesme prenosi sa koljena na koljeno, da sve ostane u krugu porodice.

Ako bih sve završio u roku, ili ne daj Bože prije roka, volio bih da dobijem svoju diplom. Zapravo, nekoliko bih diploma volio, zajedno sa plaketama, pohvalama i zahvalnicama. Volio bih da me tapšu po ramenu i da mi obećavaju kule i gradove. Htio bih da se skupa smijemo pred političarima i zagrljeni slikamo pred novinarima. Sve bih dao mi kažu da sam nada ove zemlje, da u meni vide budućnost.

Cijenio bih da daju sve od sebe da mi onemogući nastavak studija u inostranstvu, da me zadrže bliže sebi. Bilo bi mi drago da me privole da upišem i postdiplomski ovdje. Da steknem diplomu na kojoj piše da sam master. Diplomirani master da budem, menadžmenta recimo, to se uvijek traži.

Na postdiplomskom bih volio da mi predaju samo oni koji ne govore strane jezike. Strani su jezici precijenjeni. Da budem precizniji, volio bih iste predavače kao na dodiplomskom studiju. Na njih sam navikao. A oni ionako sve znaju.

Kad posao budem tražio, ispunilo bi me ponosom da mi kažu da sam prekvalifikovan ili preambiciozan. Ja bih im pokazao diplome koje su mi dali, a oni bi se smijali. Volio bih da bar još jednom na njihovim licima vidim tup bol u predijelu prepona koji osjećaju zbog mojih diploma, zahvalnica i plaketa.

Nakon toga bih volio da me prepariraju. Da me onemoguće da kritički razmišljam. Da me stope s masom. Volio bih da nikad ne dozvole da moje ja opstruiše naše mi. Bilo bi mi drago da poslužim kao primjer. Da me postave tamo gdje mi je mjesto i da me ostave tu da čekam, jer „sreća je lijepa samo kad se čeka, kad od sebe samo nagovještaj da“…

Da, to bih napravio, kad bih opet imao priliku. To bih i vama savjetovao da učinite ukoliko imate bilo kakvih dilema oko studiranja. Ukoliko ste mazohisti, utoliko bolje, Univerzitet u Banjoj Luci je prava stvar za vas.

Boris Bajić je rođen 20.01.1988. godine u Sarajevu. Početkom rata odlazi za Novi Sad, a potom preko Šamca dolazi u Banjaluku. U Banjaluci završava osnovnu školu “Jovan Cvijić” izvanrednim uspjehom i biva nagrađen diplomom “Vuk Stefanović Karadžić”. Školovanje nastavlja u banjolučkoj “Gimnaziji” koju takođe završava odličnim uspjehom, a potom upisuje Ekonomski fakultet u Banjoj Luci.

Tokom studija radi kao demonstrator na predmetima Poslovna informatika, Finansijska i aktuarska matematika i Preduzetnička ekonomija. Diplomira kao prvi i najbolji student generacije sa prosječnom ocjenom 9,69 za šta je nagrađen “Zlatnom plaketom” Univerziteta u Banjoj Luci. Njegove oblasti interesovanja su finansijska i aktuarska matematika, upravljanje rizicima, kao i upravljanje javnim dugom.

(SodaLIVE.ba/BorisBajic.net)