Njihovo razmišljanje nije samo pripadalo njima, već se ono protežiralo kroz cijelu istoriju razvoja mišljenja, od vremena kada je čovjek počeo da razmišlja o sebi i svijetu pa do danas. V.I.T.R.I.O.L. (Visita interiorem terrae rectificando invenies operae lapidem) njihovo geslo koje znači „ siđi u utrobu zemlje, prečišćavajući naći ćeš kamen mudraca“. Tu se krije zakon ubrzane evolucije čovjeka (transformacija čovjeka) koji sam spomenuo na početku. Ni po čemu nije drugačiji ni zakon koji govori o tome kako se postaje „Isus“, „Muhamed“, „Buda“ i „poslanici“ prije njih. Takvi ljudi, koji su sastavni dio društva, bi trebali da se stvaraju kroz izgrađivanje, odgoj i obrazovanje, te iznjedruju iz stanovništva, građana, naroda kao rezultat sveobuhvatnog odgojno-obrazovnog procesa cjelokupnog društva, te kao takvi da se biraju u parlamente, skupštine, vlade i druga politička tijela.
Gore spomenuta parola alhemičara se razumijeva ovako: Siđi u najveću dubinu samog sebe i nađi nerazdjeljivu jezgru na kojoj ćeš moći izgraditi novu osobnost, novog čovjeka, poželjnog čovjeka za kojim čezne individua i čovječanstvo. Na ovim temeljima i u okviru njih shvaća se i izgrađuje imanentna prisutnost Boga u nama. Kad se ovo uvidi onda ćemo shvatiti i okolnosti kao uzročnike nastanka prvobitne ideje i svrhe nastanka religije-vjere, a time i principe božanstva.
Smisao vjerovanja i religioznosti nije da se čovjek otuđi od Boga i da bude razdvojen od njega, već da je On u njemu kao savjetodavac, svjedok i nijemi posmatrač za sve one u nama koji se trebaju Njemu privesti na sud radi transformacije i jedinstva s Njim. On vidi nas u nama kakvi smo stvarni i po čemu se sebi sami ne sviđamo i po čemu bi se trebali popraviti kao ljudi. U nama je i „bliži nam je od žile kucavice“. Otkrijmo ga preko poznatog, ali teško otkrivanog zakona. Onaj što u nama razmišlja- misli oni spoznaje, a onaj što osjeća ujedno i misli. Svijet unutrašnjeg čovjeka se razotkriva kontemplacijom i taj koji to čini je „prvi na sliku božiju“.Pronađimo to u sebi i postanimo „stvarni poslanik“, a ne onakav poslanik kakav jesmo i kakvognas šalju u vlast, vođstvo političkih stranaka ili onakav kakav se ženi ili onakva kakva se udaje i kao takav/va stvara potomstvo. Ako hoćemo da sretnije i zdravije živimo u društvima, porodicama, na poslu nema nam alternative ovom zakonu kretanja materije i mišljenja ili svijesti. Poznavati zakon stvaranja čovjeka i njegovog stremljenja znači ujedno i pronaći put u hodu dok živimo kako da spoznavajući sebe i svijet mijenjamo oboje nabolje. U ovome je i zakonitost nastajanja ćelije, a i umiranja iste, nastajanje gena- arhetipova, stvaranje hormona i enzima, a i nestak istih itd.
Vjenčanje kao originalni prvobitni pojam stvoren je sa ciljem da se neka vrijednost ovjekovječi između dva subjekta ili objekta ili ideje same po sebi. Savez sa Bogom u religijama poznat je širokim masama kroz vjeru u Bogu sa poštivanjem i klanjanjem njemu. Bog je neki princip, vrijednost kojoj se želimo približiti, prikloniti i sa njom živjeti pojedinačno i kolektivno. Onaj koji traži Boga i traži od njega milost on je „ašik“, a „Bog“ ljubljeni tj. ono živo biće u nama kojem težimo da budemo kao on i da funkcionišemo kao „poslanik“ koji je stvoren na „sliku božiju“ a nije on. I ašik i ljubljeni su ustvari kasnije „jedno“. Ašik je početni čovjek koji nije svoj, nije drag sebi, problematičan i za sebe i druge, jednom riječju on je „siromah“ i „siroče“ kao što je bio i Muhamed i ostali poslanici u svim religijama. Poslije razvoja samosvijesti i svijesti taj početni čovjek postaje „uzdignut“, „prosvijetljen“ kao „poslanik“- probuđen i svoj čovjek, koji je spoznao zakon stvaranja čovjeka i preusmjeravanja na drugi kolosijek. O ovome ćemo u narednim naslovima pisati. Po ovom metodu su „Muhamed“ i „Isus“ izvršavali svoje transformacije ličnosti iz nižeg u više biće. Biti spreman za „vjenčanje“ je biti spreman krenuti na put prema „Bogu“ i obaviti to djelo(hadž).Kad se stigne u to utočište(„božije kraljevstvo“) tad je „muško“ i „žensko“ spremno da se vjenčaju, jer samo tada mogu računati da će lijepo živjeti i da se neće rastavljati. Vjenčanje je jedinstvo Krista, Boga, duše i njezina Boga- pomirenje nesvjesnog i svjesnog dijela duše i nesvjesnog i svjesnog dijela duha. To je pomirenje ženskog principa anime i muškog principa animusa u nama. Pomirenje znači, neko je u nama uspio da pomiri naše protivrječnosti i sukobe, odgonetnuo na naša pitanja i naše želje, stvorio u nama više zdravlja, mira i radosti. „Kovčeg saveza“ koji spominju na tv emisijama i za kojim tragaju kopajući zemlju i tražeći ga po državama je u nama i nikad ga stvarnog neće naći u zemlji kao sanduk, ako isključimo spletkarenje po tom pitanju i zavaravanje stanovništva. Pitajmo se zašto je sklapanje braka ovjenčano kultom koji veliča i zahtijeva djevičanstvo prilikom sklapanja braka?
Šta bi to bilo djevičanstvo? Ono ima dva pristupa i oba su u praksi kao pojmovi i mišljenje prisutni. Jedna pristup se odnosi na ženu koja prije braka nije spavala ni sa jednim muškarcem, a drugi da je žena čista duša-ljudsko biće na sliku božiju i sa takvom ženom muškarac živi skladno i sretno kako u samom sebi sa sobom tako i sa vanjskom ženom sa kojom je uspio da se približe „Bogu“ tj. da se izgrade u jedinstvu dok „ašikuju“ (čitaj razgovaraju i napreduju u jedinstvu stavova i mišljenja). I na kraju: Čovjek se uz ženu smiruje. „On“ ( tj. onaj u nama koji upoznaje sebe samog preko samosvijesti) za vas od vrste vaše stvara žene (razumijevaj duše-ili manifestne osobine ličnosti) da se uz njih smirite i između vas uspostavlja ljubav i samilost. Svi oni koji su sposobni da postignu navedeno, treba da se žene i vjenčavaju i da rađajući djecu izgrađuju poželjno čovječanstvo i države. Ova poruka se isto razumijeva i preko „Svetog trojstva: U ime oca, sina i svetog duha“. Amen.
Neka vam je sa srećom na vašem daljnem putu. Pozdrav.
