Sjećam se: Kad je tvoje i svoje bilo, pa se volilo…

Sjećam se vremena
kada su fabrike radile.
Kada su bile plate,
kada je sindikat o zaposlenima mislio
i narod na more i u banje
slao.

Jer se moglo.

Kada im je prevoz
od kuće do radnog mjesta bio,
kada su plate bile redovne
a liječenje svakome
i besplatno,
bilo.

Jer je reda bilo.

I za djecu niko nije mor'o da se brine
dok su išla u obdaništa i škole
đe su učili, igrali se,
bili siti,
zdravi i veseli…

Jer je države bilo.

Kadaj je prosjaka
malo bilo.
Kada su dobijali sadaku
koju im je svak‘
udijelit‘
mog‘o

Jer se imalo.

Sjećam se

kada su trgovine i pijace
pune i naroda i robe bile,
žute dunje i žućene „misirke“.
Kada je zdrave teletine i ja‘njetine bilo
kod našeg Kadrije,Tinje, Pupe, Fehe.
Kad si u Baćićima im'o da izabereš
šta ćeš od suhovine pazarit‘.

I kad se moglo.

Kada su poštari spadali s nogu
dok redovne penzije ne podijele .
Sjećam se vakta
kad je i Džemo-poštar
u mirovinu poš‘o
Kad su penzioneri živjeli sretno
i dugo primali zarađeno.

Jer je i bilo zarađeno.

Kada su žene slavile Osme martove
i kada se nisu brinule za djecu i muževe
da li će im se zdravi i veseli vratiti.

Jer su se pitale.

Sjećam se kada je omladina bila
slobodna, revolucionarna.
Kada je završavala škole, gimnazije, studije
i nije bila na iglama.
Kada je stizala da vidi Svijeta,
i da njih Svijet vidi.

I zapamti.

Da zapamti rad i pjesmu,
akcijaše…
I gitaru Enesa Nuhića,

Jer se uz pjesmu radilo.

Kada su se vraćali kućama
sa radnih akcija
sa pjesmom na usnama
i dušom punom optimizma
i ljubavi .

Putevima, magistralama, prugama
u koje su svoju snagu, znoj
uzidali.
I uvjerenje
da su uradili nešto dobro,
za budućnost.

Neč‘ju i svoju.

Sjećam se.

Kad‘ nam’ vize trebale nisu,
za zapreke i zabrane neznadosmo .
Kada su ti Jevropa
i Svijet
jazom otvoreni,
bili.

Kada su se
Italijanski karabinjeri
Komšijama
sa juga klanjali,
koji su njihovim trgovcima
pazar pravili .

Kada su Česi, Slovaci, Mađari…
pod Teškom Čizmom dahtali
kada im je Juga
oaza sreće. i slobode
bila.
Kada je Ona
I turistička sila
bila.

Jer je bilo tak’o .

Sjećam se kada je Modračko
puno vode i ribe bilo,
kada da presuši
moglo nije,
niti da se „otme“,
k‘o ni rijeka svijeta
i svijeta
koji na obalama
duši oduška davaše.

Sjećaš li se ?
Muške vode i Petraka…
Kada si, kad ljeto upeče,
dobro da poraniš na Turiju mor‘o
i da nađeš hlada
za akšamluk
i mezetluk.

Sjaćaš li se?

Mora od Ulcinja
do Kapodistrie,
Meljina
lukavačkih Sodara .
Našeg Olimpijskog i
gužve u „četvercu“?

Kada su i vode bile tvoje.

Sjećaš li se?

Kada su Ljudi bili na slobodi
a kriminalci u zatvorima ?
Sjećate li se
kada kuće i stanove
zaključavali nismo ?
Jer smo komšije imali.

Sjećaš li se?

KHK,
FSL,
Rudnika ,
Tuzle
i rudara,
UNISA,
PRETISA,
ENERGOINVESTA…

Sjećaš li se ?

Bliskog istoka
i još bližeg – Zapada?
Sjećate li se
kada se „naša mljela“ ?

Sjecaš li se?

I “duga”,
kojeg smo mogli
za heftu dana vratiti ?

Sjećate li se?

Drugova
i dugova,
koje nam nikad
ne vratiše !?

Sjećaš li se?

Mirze i kina,
kod Sodare.

Sjećate li se kada je bio MIR ?

Sjećate li se
kada je čo'jek- čo'jeku insanom bio ?

Kad‘je Omerefendija
Zemljicom hodio…

Često se sjetim,

i
njega !

I
Mašala ,
Maršala
i
slobode!

Pa uzdahnem…

Milenko M. Blagojević
Wien, juna 2014