Proklizavanje u Dobrovoljačkoj

Politička kasta još jednom je jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države. Policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast

Politički analitičari u Britaniji smatraju da bi jedan banalan gaf, u finišu predizborne kampanje, mogao aktuelnog premijera, Gordona Brauna, i njegovu stranku koštati pobjede na predstojećim izborima. Tj. umanjiti im, ionako ne baš naročite, šanse da se (ponovo) dočepaju vlasti.

Posljedni „gaf“ SDP-ovog sarajevskog gradonačelnika mogao bi, međutim, imati mnogo dramatičnije posljedice, od uskraćivanja podrške njegovoj partiji na oktobarskim izborima, simpatizera im i tradicionalno sklonog dijela biračkog tijela, usljed zgađenosti desničarskim populizmom „mlađahnog“ Behmena, i za ljevicu potpuno neprimjerenim vokabularom i reakcijama.
Mogao bi, naime, pogotovo ne presječe li se ova stvar oštro, s vrha te stranke (i ne prizna li se otvoreno greška – što je za ovdašnji mentalitet ravno ukazanju Gospe, dakle: Čudo neviđeno), presudno uticati na ponovnu pobjedu Milorada Dodika u Republici Srpskoj. A i na gubljenje, ionako sve upitnijeg, multietničkog identiteta stranke i njen samoubilački skok sa pozicije građanske ljevice u septičku jamu bošnjačke desnice. Uz nesagledive posljedice na društvena kretanja.

DA LI I POLITIČARI IMAJU LJUDSKO PRAVO DA BUDU IDIOTI?

Zahtjev za zabranu skupa kome je namjera obilježavanje godišnjice pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici i to sa argumentacijom da se radi o političkoj demonstraciji i manipulaciji žrtvama i uz držanje predavanja iz bliske istorije, pokazuje potpuno neshvatanje pojmova „demokratija“ i „ljudska prava“ i u opreci je sa svime što ljevica simbolizira (da o amoralnosti uskraćivanja mogućnosti porodicama poginulih, bez obzira ko su i kako su poginuli, da im se oda pošta, sad ne govorimo).
Da bi stvar bila apsurdnija (i politička kasta još jednom jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države – očito, neovisno o partijskoj pripadnosti i ideologiji iza koje se zaklanja), policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast.
Objašnjavati im da, u demokratskom društvu, samo policija i sud mogu da ograničavaju ljudska prava i slobode. I to na osnovu zakona. I da su, s druge strane, dužni braniti svako ispoljavanje ljudskih prava i sloboda kojima se ne krše postojeći zakoni. A da društvo u kome političari, na osnovu svojih političkih, ideoloških i drugih razloga ili motivisani (predizbornom) borbom za vlast (i – otvorenim ili prikrivenim – koketiranjem sa nacionalizmom) određuju ko može a ko ne šta raditi u „njihovom“ gradu, kantonu, entitetu, državi – sa demokratijom, blago rečeno, veze nema. I da bi, u skladu sa svojim ovlaštenjima, policija i sudovi prije trebali da se bave onim koji nečija prava i slobode dovode u pitanje ili uskraćuju, nego onima koji svoja prava žele da konzumiraju (radilo se tu o „pederima“, novinarima, bivšim borcima, radnicima ili porodicama poginulih u proteklom ratu).
Kao što je za upražnjavanje nečijeg prava na slobodno kretanje, okupljanje i izražavanje, i slobodan život, u skladu sa svojim uvjerenjima, u konačnici, potpuno nebitno šta on o čemu misli (jer u zagarantovane slobode spada i ta da čovjek ne mora misliti kao što mu neko sugeriše da je poželjno ili čak neupitno ispravno, nego može da misli šta god hoće o čemu god hoće. Uključujući mogućnost da bude goli idiot – kakvih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka, od vrha do dna).

LAKO JE NA BURANIJU, HAJD’ NA KOMAD GOVEDINE

U čitavoj priči, činjenica da iza organizacije ovog skupa stoji Milorad Dodik, kao promotor najcrnje ideologije, otvoreni destabilizator odnosa u zemlji, kriminalac, revizionista i negator genocida, političar fašisoidnih manira i separatističkih namjera, ne igra nikakvu(!) ulogu. Tj. ne može biti nikakvo opravdanje za uskraćivanje elementarnih ljudskih prava i zabranu mirnog okupljanja građana. Čak i ako se radi o otvorenoj provokaciji! (Osim toga, radi se o krajnje licemjernom gestu – hoće li, naime, Behmen tražiti i zabranu predizbornih skupova SNSD-a po Federaciji? I zabranu dolazaka u Sarajevo parlamentaraca i ministara iz RS, i njihovog führera, zbog manje-više otvorenog govora mržnje, revizionističkih, uvredljivih i huškačkih izjava, spram kojih je najavljeni skup krajnje bezazlena manifestacija. I – hajde da se pravimo da ne znamo, pa upitajmo – čemu to vodi?)
Jedini ispravan odgovor na takve provokacije (kao što je najavljeni skup) je – njihovo ignorisanje! A još bolji je obična – ljudskost. S kojom su, u vrlo sličnoj situaciji, reagovali u Tuzli. Potpuno zbunivši provokatore (zainteresovane, naravno, samo za proizvodnju mržnje i sukoba). „Demobilisani borci Tuzle neće se suprotstavljati da dostojanstveno bude obilježena godišnjica stradanja vojnika JNA u Tuzlanskoj koloni”, izjavio je predsjednik Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona i vršilac dužnosti predsjednika Saveza boraca FBiH, Nijaz Hodžić. “Ako ja tražim da obilježim ili da podignem spomen-obilježje za stradale pripadnike mog naroda u RS, onda ne vidim razloga da neko sprečava pripadnike drugih naroda da obilježe mjesta stradanja u FBiH”.
A definitivno najgluplji mogući odgovor u ovakvim situacijama je nasilje – bilo zabranom, bilo fizičkim sprečavanjem okupljanja ili napadom na učesnike skupa.
Upravo takav razvoj događaja i priželjkuju destruktivne snage u susjednom entitetu, koje u sukobima vide jedini spas i kojima je, u situaciji širenja mirotvorne, dobrosusjedske politike u regionu, ovakva vrsta reakcija i sukoba prijeko potrebna i možda posljednja šansa za preživljavanje i nastavak planiranog daljneg razvaljivanja države.

Šta, naime, kad, u nastavku, pozivajući se na odluku sarajevske gradske vlasti, u Republici Srpskoj posegnu za raciprocitetom (pa ga, još, karakteristično „napumpaju“) i počnu zabranjivati slična okupljanja (sve do onog u Srebrenici), uzurpiraju slobodu kretanja na svojoj teritoriji (za početak bivšim pripadnicima Armije RBiH, recimo) i zabrane dalje iskopavanje masovnih grobnica? Pošto se odluka gradonačelnika Sarajeva obrazlaže ne zakonskim nego političkim argumentima, to i vlast u RS, koja, kako znamo, ima sasvim drugačiji odnos prema istorijskim događajim, i koju samo zakon prisiljava da trpi aktivnosti koje, s pravom, doživljava kao napade na sebe i tvorevinu kojom vlada, mogu početi da ignorišu zakon i prava ljudi određuju prema svojim političkim interesima. A onda smo ga svi, „da prosti“ Sanja Vlaisavljević, najebali.

TAKMIČENJE U PATRIOTSKOM PIŠANJU U DALJ

Ključno pitanje u ovom trenutku je: da li je pomenuti zahtjev za zabranom tek plod individualne (ili kapacitetom ograničene) gluposti i neznanja („ono dalje ne razumijem, izgleda mi se da je mrtva straža“, rekao bi Johan) i nasankavanja na prizemnu provokaciju Milorada Dodika, kome u ovom trenutku grčevito treba novi neprijatelj i nova spirala sukoba i mržnje u zemlji ili se (što je naprosto zastrašujuća solucija) radi o novom kursu Behmenove partije, koja, s ciljem postizanja što boljih izbornih rezultata, odlučuje, makijavelistički, primjeniti nešto od sredstava koja su se na ovim prostorima pokazala krajnje efikasnim.
Da li SDP, naime, koristi prazninu u tom prostoru i ispostavlja kandidaturu za upražnjeno mjesto novog arhineprijatelja Milorada Dodika i njegove politike, sa svim posljedicama tog čina? Ili se počeo pribojavati uspjeha Radončićevog populizma, pa se s njim krenuo takmičiti u „patriotizmu“ (kao posljednjem utočištu hulja)?

Vrijeme će pokazati. No, cilj ne opravdava sredstvo, ma šta ko o tome rekao i mislio. Uostalom, nema boljeg dokaza za to od bizarnog laktaškog vožda. Nije poenta doći do vlasti na bilo koji način (osim ako niste mafijaš, tada, naravno, jeste). Poenta je ljudima dati alternativu i omogućiti im da izaberu.
To što glasači uporno biraju klerofašističku opciju i što King Kong, uz pomoć svog Dnevnog urlika, daljnje radikalizuje desnu scenu u Federaciji, nije i ne može biti razlog da se čitav politički spektar ugura u taj mračni prostor, pa da, po kretenskoj analogiji sa pretvaranjem podjele na desno i lijevo u podjelu na desni i lijevi centar, u svijetu, kod nas dobijemo podjelu na lijeve i desne kleronacionaliste. Tačnije da proširivanjem takvog obrasca sa RS i na Federaciju BiH, potpuno zatvorimo krug i, odustajanjem i onih snaga koje su se 2 desetljeća opirale takvoj politici, okončamo proces dosljednje nacifikacije društva, uskraćujući građanima alternativu.

A POČELI SMO SE I ŠAMARAT

Treba konstatovati da je aktuelni skandal još jedno teško sramoćenje zemlje i njenog glavnog grada, u globalnim okvirima. Sasvim opravdana šamarčina stigla je od Vijeća za implementaciju mira, koje je vlasti i građane Sarajeva pozvalo da preduzmu sve neophodne mjere da bi osigurali da komemoracija prođe u miru. Pritom je stav Vijeća da će „Omogućavanje da se ovaj događaj održi i okonča na dostojanstven način doista predstavljati snažan simbol da je Sarajevo multietnički grad u kojem su svi dobrodošli“, naprosto budalaština (koketiranje sa lokalnim legendama koje je Sarajevo stvorilo o samom sebi). Ne radi se, naime, o olimpijskom gostoprimstvu. Niti potvrdi fiktivne multietničnosti. Nisu oni dobrodošli, nego imaju pravo na slobodno kretanje i okupljanje.
I, na izvjestan način, svi problemi izviru iz neshvatanja odvojenosti tih pojmova – nečije pravo da dođe u Sarajevo (ili bilo gdje drugdje) nema nikakve veze sa „pravom“ na dobrodošlicu. To pravo, naime, nije na spisku osnovnih ljudskih prava i valja ga, na neki način, zaslužiti.

Objasnimo to, plastično, na još jednoj sarajevskoj otvorenoj rani: srpski režiser, ovdašnjih korjena, Nemanja Kusturica, kao osoba protiv koje ne postoji nikakva optužnica (a pogotovo ne za ratne zločine) ima pravo, iako je, po svim objektivnim mjerilima, fekalija od čovjeka, kad god bude htio, doći u Sarajevo. I njime se potpuno slobodno kretati. A Sarajevo, odnosno Sarajlije, imaju pravo da njegovu pojavu ignorišu i da im ni na kraj pameti ne padne da ga dočekaju s dobrodošlicom. Nego – s prezirom i gnušanjem. Ili (hajde da zakuhamo do kraja) – to isto pravo (na slobodno kretanje) ima, nakon što je „odležala“ svoju kaznu, i ratni zločinac Biljana Plavšić.

Jeste teško probavljivo i, iz pozicije žrtve, gotovo neljudski, ali je tako.
I sve su ovo tek tranzicijski problemi, prelaska iz crno-bijelog svijeta komunizma, u sivu, nijansiranu zonu demokratije, u kojoj se, između ostalog i zbog pogrešnih očekivanja, još uvijek ne snalazimo najbolje (jer, da budemo cinični do kraja, demokratija ne umije da pjeva, kao što su komunistički sužnji pjevali o njoj).
Poenta je da se ne moramo slagati s nekim (čak nam njegovi stavovi mogu biti odvratni i neprihvatljivi – kao sekularistima vjerski fanatizam, vehabijama homoseksualizam, alkohol ili svinjetina ili žrtvi agresije revizionističke tlapnje) da bi znali da on ima određena prava koja ne smiju biti uskraćena. I da bi znali da štićenjem njegovih prava, štitimo, u stvari, sebe i svoja prava.
A ne moramo biti ni posebno inteligentni da shvatimo da se gradska vlast Sarajeva, svojim ponašanjem – zahtjevom za zabranom, obrazloženim navođenjem mogućnosti da, u slučaju održavanja najavljenog skupa, može doći do sukoba („jer se emocije građana ne mogu kontrolisati“), kukavički sakrila iza svojih građana, koje je, pritom, proglasila nedemokratskim divljacima, bez elementarne sposobnosti samokontrole i dovela nas u situaciju da nam Republika Srpska drži moralne pridike, navodeći kako se na njihovoj teritoriji održavaju komemoracije s hiljadama učesnika, bez ijednog incidenta.

Što bi Valeri rekao: „Oni koji imaju vlast ili su u dodiru s njom imaju više vlasti nego što treba za ono što oni znaju i što mogu znati.“

Jebiga.

(SodaLIVE.ba/Zurnal.info)