Da srpski političari imaju svemu racionalan pristup, tako da pitanje realizacije zadataka na ostvarenju srpskog nacionalnog interesa nema emotivan karakter već krajnje racionalan. Emocije nisu dobrodošle u politici, bio je njegov krajnji zaključak.
I zaista, godine rata kao i dugogodišnji period poslije, pokazaće izuzetnu racionalnost i beskrupiloznost srpskih političara u zaštiti zamišljenog srpskog nacionalnog interesa. S jedne strane, to će Srbima u svjetskim razmjerama priskrbiti atribut genocidnosti jedne nacionalne politike, a srpskim poliotičarima neposrednu materijalnu i ličnu korist. Srpski narod, opet, kao i ostali na tim prostorima nije ništa ušićario osim realnog siromaštva i irealne slike nekakvog dobitnika.
Danas, na žalost, takav pristup politici, pristup “zaštiti nacionalnog interesa”, demonstriraju skoro svi političari u Bosni bez obzira na nacionalnost. Istina, očigledno je da borba za nacionalni interes ne luči nikakve valjane rezultate. Narod u Bosni i Hercegovini je sve siromašniji, dok su “borbeni političari” sve bogatiji i sve ratoborniji. Nekada siromašni apartčici, jedva svršeni školci, hodže, svećenici, trgovci, vozači, a bogami i sumnjive prošlosti emigranti i predsjednici kojekakvih odbora, u veoma kratkom roku su postali veoma imućni ljudi. Toga se danas nakotilo u svim porama društva. Svi oni su gonjeni željom za lakim bogaćenjem, dok je opšti interes, a time i interes svakog građanina, uvijek sakriven negdje u vječitom sukobu navodnih posebnih interesa bosanskih naciona. Naravno, u svemu ovome ne treba apstrahirati ni internacionalne lovce u mutnom, često islužene političare i sumnjive poslovne ljude, čija sprega sa domaćim političkim i privrednim šljamom siromaši ne samo postojeće stanovništvo balkanskih država, već dobrim dijelom i buduće generacije. Budućnost naroda na ovim prostorima se veoma dobro nazire kao još veće ekonomsko siromaštvo i bjeda. Ono što plaši, u povjesnom smislu, je naziruća buduća duhovna destrukcija. Teren je pripremljen.
Ono što se nameće kao očigledno je da već rečeni fenomen “pauperizacije narodnih masa” nije samo karakteristika balkanskih država, društava u tranziciji, kako je sada moderno kazati, već i država sa razvijenim industrijama i sistemima demokratskog upravljanja. Globalno osiromašenje naroda je osnovna socijalna karakteristika današnjice. Bogatstvo u rzavijenim državama je u rukama malog broja elite, srednjeg sloja gotovo da i nema. Siromašne države su postale još siromašnije, sa velikim brojem populacije na ivici gladi. Šta je, dakle, osnovni rezultat “informatičke ere”? Kratak odgovor bi mogao glasiti: globalno siromaštvo i socijalna nesigurnost najvećeg broja članova globalne društve zajednice, neovisno od oblika društvenog uređenja.
Uvjetno rečeno, “predinformaticka era” se na prostorima Srednje i Istočne evrope poklapa sa padom “Berlinskog zida”, rušenjem komunističkih sistema i navodnim dolaskom (primjerniji bi izraz bio – “dolaženjem”) pravednijih političkih sistema od onih koji su prethodili. Sve ono što je nakon toga došlo trebalo je da bude očekivano bolje. Negdje je nešto otišlo – “ukrivo”!? Ili, možda, u vremenu tranzicije i nema pravog puta? Postoji samo težak i manje težak put. Znači, možemo se tješiti kao u onom vicu gdje dvojcu vode na vješanje. Dok jedan plače i drhti, drugi se smije. “Kako se možeš smijati”, pita onaj prestrašeno? Veli drugi: “Ima i gore, šta mislis da nas žive gule?” Dakle, naše ratno iskustvo je moglo biti još teže!? A susjedne zemlje bivše nam domovine mogu se radovati – u tranziciji su, a nisu imale rat!
Kada su u pitanju građani bivše zajedničke države, i žvaka o nacionima koji su živjeli pod “teretom socijalizma s ljudskim likom” i građanima “mučenim” samoupravljanjem, očigledno da je osnovna realna programska orijentacija svih “racionalnih političara” i tadašnjih vođa je bila rušenje tzv. komunizma. Što je praktično prevođeno na rušenje Jugoslavije. Ne ulazeći u to ko je više, a ko manje zaslužan za krajnji ishod, te da li je ili nije moglo biti drukčije, krajnji ishod je krvavo poznat.
Informatička era je tako svirepo omeđila balkanske prostore, suzila prostore slobode u praktičnom smislu i istovremeno proširila izrabljivanja najširih narodnih masa. Klasnu, do tada drštveno važeću ideju slobode učinila beznačajnom, a ideju profita – univerzalnom vrijednošću. Strašan preokret – salto mortale!
Ono što je bitno za slobodu čovjeka, za pravo pojedinca, za ostvarenje i praktičnu realizaciju osnovnih građanskih prava, svedeno je na totalnu kontrolu. Informatička era koja definira i sebe i globalizaciju kao pozitivan i optimističan proces koji donosi lagodniji život, znanstveni napredak, raspad diktatorskih režima i užitak potrošnje (dakle, kao nužnost povezivanja svijeta bez nacionalnihgranica), ostvaruje se samo u jednom djelu – u dijelu koji donosi razvitak tehnologije, proširenje tržišta i veći profit.
Vrijedi ovdje napomenuti neka od tih prava; slobodu i jednakost u pravu bez razlike u pogledu rase, boje, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti, pravo na život, ličnu sigurnost, slobodu kretanja, slobodu izbora stanovanja, slobodu misli, savjesti i vjerovanja, slobodu mišljenja i izjašnjavanja, slobodu mirnog zbora i udruživanja, pravo na učešće u vlasti i slobodan pristup javnim službama, pravo na jednaku zaštitu pred zakonom, pravo protiv samovoljnog lišavanja slobode, zatvaranja ili progona, pravo na pravično i javno suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, prezumpciju nevinosti, pravo i slobodu sklapanja braka i osnivanja porodice…, pravo posjedovanja imovine, pravo na rad, pravo na slobodno vrijeme, pravo na obrazovanje, pravo na slobodno sudjelovanje u kulturnom životu zajednice …
Sistem socijalističkog samoupravljanj je tabu tema danas u mnogim društvima. Onaj ko bi pokušao nešto o tome ozbiljnije da kaže u prosječno upućenom društvu, rizikuje da bude ismijan od “novih demokrata”, da bude proglasen komunjarom, jugonostalgičarom, ateistom i nevjernikom. Mnogo puta sam se u emigrantskim krugovima u našim zajednicama i sam našao u takvoj poziciji. Pokušavajući da objasnim da smo se mi borili za demokratske odnose u društvu, da smo imali etiku, poštenje i kuraž… Da smo često imali sukobe sa “čuvarima sistema” , te da je to normalno u svakoj političkoj borbi. Takva borba dovede do kvalitativno novih promjena prostora ličnih i građanskih sloboda, a nosiocima priskrbi epitet iskrenog borca za pravdu i ljudski integritet.
Radeći ‘80-tih kao novinar u radničkim novinama često sam se osjećao počastvovanim povjerenjem radnika, a što je bila i najveća satisfakcija. Čak me i praćenje i raspitivanje agenata državne bezbijednosti činilo uvjerenijim u mom radu. Rezultat je to, svakako, bilo i karaktera ljudi koji su obnašali društvene i privredne funkcije. To su uglavnom bili ljudi koji su svojim radom, obrazovanjem i poštenjem došli do odrđjenih pozicija. Nepoštenje je uvijek markirano i bilo je zaista teško ostati na iole ozbiljnijoj funkciji ako je nosilac učinio nešto što se kosilo sa egzistirajućim moralnim normama. Danas ova moja zapažanja izgledaju nestvarno i idealizirano. Možda i jeste, ali ovo što sada se zivi u Bosni i Hercegovini je sigurno ispod svakog dostojanstva građanina.
Ljudi tada nisu bili bogati, ali nisu bili ni siromašni. Dostojanstvo čovjeka, ozbiljnost građanina, respekt za zajedničko, sve se to potvđivalo subjektivitetom u upravljanju, pa što ne reći, i u samoupravljanju. Nekima se to činilo, moguće, često dosta formalno, ali ljudi su bili subjekti sistema i to po vascijeli dan. Pitani su za mišljenje, prvo na poslu (možda i više nego što je trebalo), a onda u sportskom klubu, kulturno-umjetničkom društvu, mjesnoj zajednici, samoupravnoj interesnoj zajednici, opštini… Pitani su svagdje ondje gdje su davali svoje pare. Umjesto imaginarne borbe za “nacionalne intere”, trošili su slobodno vrijeme i energiju za poboljšanje zajedničkog interesa svih. Ideje komšiluka, dobrosusjedstva i solidarnosti su bile integrirajući i motivirajući faktor.
Sve ove vrijednosti su evo dva desetljeća legitimni ciljevi nacionalista i njihovih vođa, na to se pucalo i puca iz svih oružja i oruđa. Privredni sistem se danas transformisao u pljačku i otimačinu, bezočno korištenje radnika i eksploataciju najgore vrste. Politički sistem je postao smijurija. Od ozbiljnih političkih pitanja se pravi se šega, a smiješne i nevažne stvari se koriste za blokadu rada političkih tijela države, kantona ili opštine. Školstvo je strava, a to je mjesto gdje se ubija budućnost. I sve ovo se radi samo zarad interesa i nezajažljivosti nekoliko hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini.
Naravno da će svemu ovome doći kraj. Suviše dugo je bosanski narod, posebno bosanski građanin, sputan od svojih prirodnih prava kao što su, prije svega, pravo na rad, a onda posljedično tome i sva ostala prava… Pitanje je samo da li će ta sloboda i demokratija doći na težak način ili manje težak. Ne znam u koju bih od ovih gradacija svrstao sve ono što se događalo ili događa trenutno u Tunisu, Egiptu ili Siriji. Daj bože da taj put bude sto manje težak.
