Ova imena ne posmatrajte kao istorijske osobe. Isto kao što se Valter nije posmatrao kao jedna osoba koja brani Sarajevo, već kao vrijednosna ideja za koju se ljudi – građani bore da živi među njima kao praksa ili da ne živi kao takva.
Mit o Prometeju pripada povijesti evolutivnog stvaranja, označava rađanje svijesti, pojavu čovjeka. Tek kad počnemo razmišljati o egzistenciji o svojim mislima, govoru, svojim emocijama, željama, interesima o mogućnostima boljeg i budemo svjesni svog znanja, sebe i vanjske stvarnosti tada krećemo na put postanka čovjekom. O čemu je riječ u mitu i poruci tog mita ili priče?
Prometej je božanstvu Zeusu oteo klicu vatre, a Zeus je simbol duha, tj. znanja. Kad osoba sazna o nečemu, nauči neko znanje, da li u školi ili individualno, ili od duhovnog učitelja – pojedinac nastoji to znanje iskoristiti za sebe i ne prenijeti na drugog sa parolom „što da mu dam znanje neka ga sam stekne, tako ću ja biti bolji od njega i imat ću više šanse od drugih. Pošto je ovdje riječ o duhovnom učenju o onom istom „svetom učenju“ što je sakriveno u religijskim spisima (Bibliji, Bagavat-giti, Kuranu, Tori i sl.), a ima veliku vrijednost za ljudsku egzistenciju, za zdravlje i lijep život, mit o Prometeju i Edipov kompleks usmjeren je samo ka tome.
Kad osoba uspije da sazna vrijednost iz svetih spisa i drevne filozofije ima kod sebe mogućnost da sa tim znanjem krene u dva smjera: jedan je ka putu žudnje za moći i manipulacije ljudima sa ciljem da se od toga ima samo svoja korist, a drugi pravac je usmjeren da se spasu i drugi ljudi, da se pomogne čovječanstvu u oslobađanju svojih okova i da se spriječi postojeća manipulacija i težnja ljudi za moći i vladanje ljudima – čin eksploatacije.
Prometej – tip čovjeka kojeg čovječanstvo ne želi u svijetu unutrašnjeg čovjeka tj. u duši, je osoba koja je „ukrala“ znanje od „Boga“ ne sa ciljem da pomogne ljudima već da se samo ta osoba okoristi i da sa time dobije „moć“ da vlada masama ljudi jer zna kako se čovjek , rastvara i održava po zakonu koji koristi u svom naumu i svom egoizmu. I doista ovim se rukovode većina političara koji smatraju „da su neko i nešto“ bez obzira što objektivno mnogo toga ne razumiju o čemu je ovdje riječ, ali se objektivno poistovjećuju sa svojim diplomama, statusu u društvu i sl., a pogotovo dok se ne razotkriju. Kad sebe osoba spozna kakva je stvarno i šta je sve muči na duhovnom putu i kakva je bila kroz egzistenciju, kakva jest i šta sve može biti u budućnosti, ona je stekla neko znanje. Dolazimo do ključnog pitanja, šta se stvarno dešava sa čovjekom kad sa svojim znanjem kroz psihoanalizu i znanjem o društvenim, ekonomskim i političkim kretanjima sazna istinu o životu, o sebi i drugima i krene na „zemlju“ da počne drugačije. Ako takva osoba nije okajala svoje grijehe, nije tražila oprost, a ima duhovno znanje od „Boga“ i krenula je u život i veze i odnose sa ljudima bez svoje nove ličnosti „po Bogu“, takvo znanje se tretira kao plijen svoje krađe. Po ovome se razlikuju Juda i Isus, Prometej i Zeus. Zbog ovog je Prometej prikovan za „Kavkasku stijenu“ na kojoj su mu vrane kljucale oči zbog izdaje ideje na putu ka Bogu. Na ovaj način i Juda je izdao Hrista na duhovnom putu. Juda nije dokrajčio svoj razvoj i nije posto Hrist. Potrebno je razumijevati da su ova dva imena u jednoj osobi i sa njima se objašnjavaju kvalitete ličnosti, zrenje i jedinstvo čovjeka do potpune ličnosti. Hrist je Juda, a Juda je Hrist. Osoba koja nije u jedinstvu teorije i prakse, misli, govora i činjenja kako za sebe tako i za druge, je prevarant i špekulant, poltron i licemjer. Jedinstvena vrijednost za sve po bilo kom sadržaju sadržava se u „Muhamedu“ i „Isusu“. Svi koji ne teže da budu „Muhamedi“, „Isusi“ i sl. nisu ljudska humana bića i takvi stvaraju stalno nevolje, nezadovoljstva, sukobe i sl. A i samo teženje ka tom cilju, iako je bolje od neteženja, nije neka vrijednost dok se stvarno u životu ne postane „poslanikom“. Ovo je stvarni zahtjev svih nas na Zemlji koji se može prepoznati i dokazati kroz osjetilnu ljudsku djelatnost i stalnu težnju za političkom i društvenom-ljudskom emancipacijom. A razlog zašto ovo nemožemo ili nećemo postići je zbog takmičenja po materijalnim dobrima i čulnom moći koju stvaramo u društvenim tokovima kao pravu vrijednost. Da to nije prava i zadnja vrijednost dokazujemo preko bolnica tj. zdravlja ljudi, preko štrajkova i nemira, ubistava i sl. Zastoj je načinjen preko stvorenog lika Prometeja i Jude, to je samo čulna spoznaja, imitatorska, polusvjesna, a ne ontološka i gnoseološka spoznaja.
Prometej je misao što se brine, težnja čovjeka za intelektualnošću koji neće da bude apsolutno ovisan o Bogu. Takva bića ne vide načelo korisnosti ispravno i nemogu vidjeti pravu stvar u jedinstvu obje navedene ovisnosti. Ili su na „nebu“ ili su na „zemlji“. Prometejev kompleks je Edipov kompleks intelektualnog života. Edip takođe simbolizira pobunu duha, a ne osjetila duha (stanja duše). Taj njegov duh hoće da se izjednači sa božanskom inteligencijom (sa onim imaginarnim bićem koji je blizak ili jednak bogu), a kako li se osjeća u praktičnom životu dok sarađuje i živi sa ljudima kada ga nemože savladati, dokučiti, razumjeti. Tako on živi sa dva odvojena života, svijeta koji realno nisu, niti mogu biti odvojeni. Dakle ovakvi tipovi ljudi (tip Edipa) su podvojene ličnosti.
Gore navedena ukradena vatra (o koju se stvarno ljudi opeku kad zamišljaju da su stvarno neko i nešto i nemaju jedinstva duha i duše) simbolizira samo intelekt; imaginaciju o svom znanju, svedenom samo na to da bude sredstvo zadovoljenja sve većeg broja želja; raspaljivanje koje je protivno evolutivnom smjeru života po biću. Edip, Prometej i Juda su razjularili ovozemaljske želje – rasplinuli se horizontalno, ne uviđajući da je materija diskontinuirani kontinuitet i kuda sve to vodi i kako se odražava na dušu čovjeka tj. na emocije i patnje. Potrebno je više razmišljati o evoluciji koja smjera „biću“ a ne „moći“. Pojam i simbol Herakla je oslobodio ove „delegate“ njihovih okova. Potrebno je razumijevanje kako nastaje ranjivost duše. Navedeni likovi zbog duševne slabosti upadaju u banalnost. Oni svoju inferiornost (ranjenu dušu) prikrivaju snažnom željom da superiorno vladaju. Ali upravo ovo, taj vanjski uspjeh postat će uzrokom unutrašnjeg neuspjeha (duševno će patiti).
Edipov „put protiv oca“ („što sam to tražio da saznam“, „što si mi to dao“) ukorijenio se u njegovoj podsvijesti. U njoj treba tražiti njegov smisao. Evo ti znanje pa da vidim šta ćeš s njim i kakvim ćeš čovjekom postati i da li ima smisla da ti to znaš i za koga i u ime čega. Ili dovrši put pa postani „božanstvo“, ili ostani na pola puta pa nek te prži ta vatra koju si zloupotrijebio. Ko se vatrom igra o nju će se i opeći. Oni predočuju pogubni konflikt što razdire dušu hromoga („neda hromo mirovat“), ili ambivalentnost između povrijeđene i zadovoljene taštine. Pobjedom nad ocem Edip ne izmiče svojoj taštini: oženiti se majkom – privrženost ka zemlji, on pretjeruje u zemaljskim željama i postaje njihov rob. Njegov se život banalizira.
Kad na kraju sazna da je ubojica svog oca (one vrijednosti koja mu je dala znanje) i muž svoje majke (okupiranost svojim željama i njihov rob), umjesto da za počinjeno djelo preuzme odgovornost on se osljepljuje. Pogled u sebe je odbijen i zaslijepljen, ili kako to ljudi govore „nemoj me kritikovati“, odbijajući tako da sebe vide jasno. Panično grizodušje nije se moglo pretvoriti u spasonosno kajanje. Edip je slika psihičkog stanja nesigurna čovjeka – neurotika. Simbol ljudske duše i njezinih konflikata, simbol nervoznog čovjeka koji može pasti u zabludu i uspraviti se. Edip koji zbog slabosti doživljava neuspjeh, ali upravo iz tog neuspjeha crpi snagu za svoje uzdizanje postaje napokon oličenje junaka pobjednika.
